Nisi sama – ideš s nama: prijevoz za žene koje se liječe kemoterapijom

Znala sam da liječenje kemoterapijom nije bezazleno, ali nikada nisam razmišljala o tome koliko dugo traje taj proces, kako to izgleda kad primaš kemoterapiju, ostaješ li u bolnici ili odmah ideš kući i na koji se način vratiš kući. Nisam, dakle, imala pojma kako to sve izgled u praksi dok se jednoga dana i sama nisam našla u toj situaciji.

Zbog karcinoma odstranila sam obje dojke, a naknadno i bradavicu s lijeve dojke. Nakon operacije uslijedio je ciklus od 16 terapija. Na kemoterapije me vozio sin, no kako sam usred liječenja ostala i bez posla, a on je počeo raditi, morala sam se za povratak kući snalaziti sama.

Znam žene koje su se na kemoterapiju i s nje vozile same. Čak su u Zagreb osobnim automobilom dolazile iz drugih gradova. To se, iskreno, nikada ne bih usudila. Jednom sam od stresa i umora, nakon što sam se nakon trećeg porođaja vratila na posao, u autu doživjela panični napadaj i tako nešto više nikada ne bih voljela proći. Drugo, odmah nakon kemoterapije osjećala sam se previše loše da bih mogla sjesti za volan. Imamo i primjer prometne nesreće koja se dogodila prije nekoliko mjeseci – vozač automobila poginuo je pri povratku s kemoterapije nakon što se zabio u autobus pun djece.

>> Moglo bi vas zanimati: redoviti mamografski pregledi spašavaju život, rezervirajte svoj termin! Provjerite svoje zdravlje uoči Dana narcisa <<

Dakle, ako se kući ne vraćam osobnim vozilom, a nemam novca za taksi, sljedeća je mogućnost javni prijevoz. Tu varijantu osobno smatram potpuno ponižavajućom. Možete reći da sam razmažena, ali loše bih se osjećala da sam na kraju tako stresnog dana morala sjesti u autobus, presjesti na tramvaj, pa ponovno u autobus kako bih se s kemoterapije vratila kući. Znam, i to mnogi ljudi čine jer nemaju izbora.

Iskustvo iz inozemstva

Rješenje problema pronašla sam u svojim divnim prijateljima. Svaki put bi me netko od njih vratio s kemoterapije. No što čine ljudi koji nemaju tu podršku?

U bolnici sam, naime, upoznala žene koje su se s bolesti suočavale same. Bilo je i onih koje su usred bolesti ostavili partneri, pa i onih koje su svojoj okolini doslovce tajile bolest. Istina je da u našem sustavu postoji organiziran sanitetski prijevoz, no njega najčešće koriste nepokretne i teško pokretne osobe. Osim toga, zbog malog broja vozila na taj se prijevoz jako dugo čeka. Događalo se i to da su sestre morale zatvoriti Dnevnu bolnicu a da prijevoz još nije stigao.

Ideja je da ovaj projekt obuhvati one doista najpotrebitije, a prema istraživanju koje je provela Petra Mađerčić iz Zaklade Solidarna, svaka četvrta žena koja se liječi kemoterapijom nema organizirani prijevoz

Mučilo me pitanje – može li se to nekako drugačije organizirati? Zar je ovo najbolje što možemo pružiti oboljelima od raka? Prst sudbine poslao mi je Melitu. Nakon što sam za časopis o zdravlju napisala dnevnik svoje bolesti, Melita mi se javila vrlo dirljivom porukom. Pisala mi je o svojim iskustvima liječenja u Nizozemskoj, zvučalo je kao da živi na nekom drugom planetu. Među ostalim, spomenula je kako prijevoz za oboljele od raka u Amsterdamu, gdje se liječila, nije nikakav problem. Ako je nije imao tko prevesti do bolnice i natrag kući, uzela bi taksi – na trošak police zdravstvenog osiguranja. Kasnije sam čula da mnoge europske zemlje imaju organiziran prijevoz na isti način. Na kemoterapiju vas vozi taksi čak od grada do grada te vas čeka da završite s terapijom.

I tako je sve počelo. Na poticaj prijateljice Maje Dodić s projektom prijevoza žena na kemoterapiju i s nje kao građanka sam se javila na natječaj Zaklade Solidarna „Drugotna na sav glas“ koji je bio namijenjen ženskim inicijativama i moj je projekt prošao!

Kreće pilot-projekt

Ohrabrena, krenula sam dalje. Osnovali smo udrugu te se javljali na natječaje, a vrijednost projekta prepoznala je i Zaklada Adris. Krajem veljače udruga je potpisala ugovor s Radio Taxijem Zagreb te početkom ožujka krećemo s pilot-projektom prijevoza žena na kemoterapiju, zasad u Gradu Zagrebu gdje smo postigli odličnu suradnju s tri bolnice: Klinikom za tumore, KBC-om Zagreb i KB-om Sveti Duh. Podržao nas je i Grad Zagreb.

Ideja je da ovaj projekt obuhvati one doista najpotrebitije, a prema istraživanju koje je provela Petra Mađerčić iz Zaklade Solidarna, svaka četvrta žena koja se liječi kemoterapijom nema organizirani prijevoz. Istraživanje je pokazalo i da bi pojedinim ženama dobro došla volonterska podrška pa smo stupili  u suradnju s Volonterskim centrom Zagreb te osnovali izvršni tim akcije u kojem su, uz mene, Sanja Sarnavka, Marina Škrabalo, Petra Mađerčić iz Zaklade Solidarna te Mateja Medlobi iz Volonterskog centra Zagreb.

>> Doznajte još: Nisu sve kvržice, kao ni bolesti dojke zloćudne, niti svaka bol ili iscjedak predstavlja razlog za strah. Kliknite i informirajte se o raznim bolestima dojke <<

Zasad će se ta podrška odnositi na pratnju osoba koje idu na kemoterapiju, a potreban im je takav oblik podrške, no u budućnosti planiramo razviti projekt volonterske pomoći u kući. No idemo korak po korak. Zasad smo usmjereni na razvoj nove socijalne usluge prijevoza o kojoj ćemo uskoro organizirati kampanju pa će i građani na razne načine moći novčano pomoći širenju projekta.

Često nam se javljaju ljudi i iz drugih gradova koji bi voljeli takav projekt razviti i u svojoj sredini te im stojimo na raspolaganju našim znanjem i iskustvom. Naš je konačni cilj pilot-projekt proveden u Zagrebu replicirati i u drugim gradovima Hrvatske te razviti povezanu mrežu nositelja i provoditelja nove socijalne usluge.