Lažna ili umišljena trudnoća – kako nastaje, simptomi i liječenje

Naoko ginekološki problem, lažna ili umišljena trudnoća u svojoj je osnovi tegoba koja iziskuje psihološku procjenu. Znanstveni opis fenomena potiče s početka 19. stoljeća kada ju je opisao engleski liječnik John Mason Good, uvevši termin pseudocyesis na bazi grčkih inačica koje jasno opisuju pojavu: kyesis – trudnoća i pseudo – lažna. Dakle, žena je dubokog uvjerenja u postojanje svoje trudnoće koje nema.

Žene bilježe izostanak menstrualnog krvarenja i fizičke promjene koje obilježavaju trudnoću – nagon za povraćanjem uz jutarnje mučnine, povraćanje, evidentne promjene tijela, promjene konzistencije prsiju, porast opsega trbuha, prirast težine, promjene načina kretanja u prostoru, uz subjektivni osjećaj micanja djeteta. Psihološka podloga je u izravnoj korelaciji s poremećajem pituitarno-ovarijalne funkcije neurotransmitera u hipofizi i/ili hipotalamusu.

Što uzrokuje poremećaj?

U razvoju samog fenomena bitnu ulogu ima snažna želja za ostvarivanjem trudnoće i postizanjem roditeljstva koja je uvjetovana nizom osobnih i društvenih pojavnosti. Nesumnjivo snažan utjecaj ima kulturološki utjecaj primarne zajednice, ali i društva u cjelini u kojem glavnu ulogu ima ostvarivanje roditeljstva kao središnje uloge u cjelovitom ostvarivanju osobnosti. Zasigurno je ova pojava izraženija u pojedinim subkulturama koje su iznimno socijalno izolirane, sa snažnim sponama određenim strogim hijerarhijskim odnosima.

Žene koje razviju sliku lažne trudnoće imaju specifičan vrlo često izrazito dvojak odnos prema trudnoći, s naglašenim oprečnostima, od silne želje za ostvarivanjem trudnoće do, istodobno, neizmjernog straha od njezinog ostvarivanja. Često u pozadini ove snažne pojavnosti leži nemogućnost raščlanjivanja traume vezane uz muškog roditelja te izostanak sazrijevanja ženskog identiteta. Nemogućnost razrješavanja primarnih obiteljskih odnosa dovodi do naglašenih polariteta u odnosu prema trudnoći, što uzorkuje objektivne pojavnosti kao što su mučnine i povraćanje. 

Osobno uvjerenje o postojanju trudnoće mogu potaći i izostanak menstrualnog krvarenja tijekom ulaska u razdoblje druge hormonske tranzicije, tijekom razdoblja perimenopauze, ali i upalni procesi unutar trbušne šupljine, rast tumora maternice, jajnika, bubrega ili nemogućnost pravilnog otjecanja mokraće ili nakupljanje plinova u crijevima.

Stav psihijatara

U psihijatriji nema zajedničkog stava u definiranju pojavnosti. Raspon kliničkih obilježja, ali i pozadine razvijanja samog stanja može pacijentice svrstavati u niz stanja, od hipohondrije, Münchausenova sindroma (patološko laganje i izmišljanje, okretanje činjeničnog stanja), psihosomatskog poremećaja osobnosti ili depresije.

Iznimno je važno razlučiti manipulativnu aktivnost žena s ciljem postizanja svoje nakane u socijalnom smislu, od objektivne alteracije koja izaziva složenu sliku lažne trudnoće. Prilikom razrješavanja, odnosno isključivanja trudnoće, pojedine žene mogu razviti cijeli niz psihičkih dubokih odstupanja, stoga je iznimno važno prepoznavanje mogućnosti postojanja ovog problema te uvođenje psihijatra i psihologa u njegovo razrješavanje, ali i ostalih članova obitelji u smislu obiteljske terapije.

Postavljanje dijagnoze

Postavljanje dijagnoze temelji se na kliničkom ginekološkom pregledu te ultrazvučnom pregledu uz određivanje razine hormona posteljice (beta HCG).

Objektivnost brojčanih pokazatelja, negativna vrijednost hormona beta HCG uz ultrazvučnu sliku tijekom pregleda na kojoj se ne prikazuje dijete (uz izostanak srčane akcije djeteta, bilo putem ultrazvučnog doplerskog zapisa ili putem CTG-a) objektivni su čimbenici koji se suptilno predočavaju pacijentici.

Liječenje lažne trudnoće

Terapijski pristup, odnosno liječenje temelji se na poticanju menstrualnog krvarenja uvođenjem hormonskih pripravaka na temelju općeg zdravstvenog stanja, ali i analize drugih hormonskih parametara (hormona štitnjače TSH, razine prolaktina, estradiola i FSH), kao i ocjene debljine sluznice maternice (endometrija). 

Iznimno je važna suradnja psihoterapeuta i ginekologa s ciljem postizanja zadovoljavajućih rezultata u rehabilitaciji pacijentice. Uloga ginekologa je značajna u održavanju dinamike menstrualnog krvarenja kao objektivnog parametra u objektiviziranju izostanka trudnoće, dok psihoterapija, kao instrument u oporavku, mora u terapeutskom smislu uključiti najbliže srodnike (roditelje, pseudo-oca) pacijentice s ciljem emocionalnog cijeljenja.

Prijenos činjenica pacijentici koja razvija sliku umišljene trudnoće mora biti iznimno suportivan i nimalo podcjenjivački, s naglaskom na ozbiljnost razvijene fizičke simptomatologije. Stoga je iznimno važna edukacija zdravstvenih djelatnika (ginekologa, liječnika obiteljske medicine), ali i članova primarne obitelji o podržavajućem odnosu prilikom suočavanja sa stvarnošću i dijagnozom. Cjelovit pristup koji obuhvaća sve članove obitelji, dovodi do uspješnog terapeutskog ishoda.