Za čir na želucu nije odgovoran stres. Naučite ga spriječiti i liječiti

Svi znaju da želudac izlučuje kiselinu i niz godina se smatralo da je upravo kiselina ta koja je agresivni faktor na sluznicu i izaziva nastanak ulkusne bolesti. Danas je poznato da je zapravo pravi problem u slabljenju obrambenih mehanizama sluznice.

Glavni čimbenici koji ometaju te mehanizme su infekcija bakterijom Helicobacter pylori i nesteroidni antireumatici (NSAR). Ulkusna bolest ili peptički ulkus (vrijed, čir) je pojava oštećenja sluznice želuca ili početnog dijela dvanaestnika koje se širi u dublje slojeve stijenke tih organa i zahvaća mišićni sloj stijenke, pa pri cijeljenju nastaje ožiljak. 

Glavni čimbenici koji ometaju obrambene mehanizme želučane sluznice su infekcija bakterijom Helicobacter pylori i nesteroidni antireumatici (NSAR)

Nastanak želučane kiseline 

Kako nastaje želučana kiselina i u kakvom je ona odnosu s obrambenim faktorima sluznice? U gornje dvije trećine želuca nalaze se stanice koje luče kiselinu i pomažu probavljanje hrane, stvarajući optimalni kemijski okoliš za lučenje još nekih probavnih enzima. To su parijetalne stanice. U donjem dijelu želuca nalaze se stanice koje luče gastrin. Već sama pomisao na hranu ili njezin miris stimuliraju lučenje gastrina koji pomaže lučenje kiseline iz parijetalnih stanica. Izlučena kiselina dovodi do pada pH u lumenu želuca, čime se stimulira druga vrsta stanica na lučenje somatostatina koji pak koči oslobađanje gastrina. 

Riječ je, dakle, o procesima lučenja raznih vrsta enzima ili hormona koji imaju međusobno ovisno djelovanje, što sve ima za cilj održavanje lučenja kiseline u lumen želuca. Lučenje kiseline počinje već pri rođenju djeteta, da bi u drugoj godini života dosegnulo razinu karakterističnu za odrasle osobe. Ta razina lučenja kiseline održana je praktički cijeli život, osim kad nastaje atrofija stanica (obično u starijih osoba) kada se lučenje kiseline smanjuje. 

Mehanizmi zaštite sluznice želuca

Naša je sluznica trajno izložena djelovanju korozivnog materijala – kiseline, a kako ne bi bila njome i oštećena, postoji nekoliko mehanizama zaštite. To je ponajprije proizvodnja sluzi i bikarbonata koji tvore pH gradijent između izlučene kiseline i sluznice, potom specifična građa pokrovnih (epitelnih) stanica želuca koje stvaraju veliku količinu vodikovih iona i čvrsto su međusobno povezane, potom specifični sluznički optok krvi koji uklanja višak kiseline, te tvari koje se zovu čimbenici rasta i prostaglandini koji zaštićuju sluznicu od oštećenja. 

Čimbenici rizika ulkusnih bolesti 

Danas se zna da su dva glavna faktora rizika za razvoj ulkusne bolesti:

• infekcija bakterijom H. pylori i
• nesteroidni antireumatici(NSAR)

Zašto? Jer svaki na svoj način djeluje upravo na smanjenje tih obrambenih faktora sluznice, čineći je osjetljivijom na djelovanje kiseline i tako pogoduju nastajanju ulkusa. 

Ako se Helicobacter pylori izliječi, samo 10 – 20 % bolesnika ima recidiv ulkusa u usporedbi s gotovo 70 % recidiva ulkusa kod bolesnika kod kojih se bakterija ne liječi

Epidemiološke studije su pokazale da je infekcija H. pylori prisutna u 80-90% bolesnika s duodenalnim vrijedom i u 70-90% bolesnika sa želučanim vrijedom. Ako se bakterija izliječi (eradicira), samo 10-20% bolesnika ima recidiv ulkusa u usporedbi s gotovo 70% recidiva ulkusa kod bolesnika kod kojih se bakterija ne liječi. 

Vrste čireva 

• Peptički ulkus – duodenalni i
• želučani ulkus

Imaju slične simptome, ali i neke bitne razlike u pojavnosti te u praćenju liječenja. 

Duodenalni (peptički) ulkus 

Tipično je riječ o kroničnoj bolesti koja se ponavlja. S uspješnosti eradikacije H. pylori, pojavnost peptičkog ulkusa je sve rjeđa. To je duboko oštećenje sluznice, uglavnom početnog dijela dvanaestnika, koje prodire u mišićni sloj tog dijela crijeva.

Simptomi

• bolesnici osjećaju jaku pekuću ili muklu bol u žličici (epigastriju) ili prema desnoj gornjoj strani trbuha
• bol se obično javlja nekoliko sati nakon jela, katkad budi bolesnika noću
• tipično popušta nekoliko minuta poslije uzimanja hrane ili antacida, da bi se ponovno javila nakon kraćeg vremena
• epizode bolova traju nekoliko dana ili tjedana, s dužim razdobljima bez bolova, da bi se opet periodično ponavljale.

Treba napomenuti da svaki ulkus ima tendenciju spontanog cijeljenja, dakle i ako ne uzimamo terapiju u bolnoj krizi, ulkus će spontano zacijeliti (osim ako se ne razviju komplikacije u smislu krvarenja ili perforacije, što zahtijeva hitno bolničko liječenje). 

>>Prije nego što su dva australska liječnika, Robin Warren i Barry Marshall, 1982. otkrili bakteriju helicobacter pylori, medicina je vjerovala da su glavni uzroci peptičkog ulkusa stres i prehrana.<<

Ciljevi liječenja

• eliminiranje uzročnih faktora koji su doveli do nastanka ulkusa,
• skraćivanje bolne krize te
• prevencija ponavljanja (recidiva) ulkusa, a time i nastajanja komplikacija bolesti.

Liječenje je usmjereno na:

• eradikaciju (potpuno iskorjenjivanje) bakterije H. pylori ako je ona dokazana,
• izostavljanje uzimanja nesteroidnih antireumatika u terapiji te
• uzimanje lijekova koji koče izlučivanje želučane kiseline. Dvije su grupe tih lijekova koje imaju različiti mehanizam djelovanja, a svrstavaju se u grupe koja koči izlučivanje želučane kiseline preko tzv. H2 receptora ili su to inhibitori protonske pumpe. Antacidi su lijekovi koji ne koče izlučivanje kiseline i služe kao pomoćna ljekovita sredstva. 

Simptomi komplikacije

• krvarenje – očituje se pojavom crne (uglavnom tekuće) stolice i
• jaka i trajna bol – perforacija (puknuće) koja uzrokuje jaku i trajnu bol, uglavnom isprva u gornjem dijelu trbuha s razvojem defansa (tvrdi trbuh)
• povraćanje – stenoza (suženje) duodenuma onemogućuje prolaz hrane iz želuca u duodenum te posljedično uzrokuje povraćanje hrane 

Krvarenje se zbrinjava nekim od postupaka (endoskopskih) zaustavljanja krvarenja, perforacija zahtijeva kirurški pristup – prešivanje perforiranog mjesta, dok stenoza duodenuma zahtijeva kompliciraniji kirurški pristup.  Današnje metode liječenja ulkusne bolesti su vrlo učinkovite, tako da se u pravilu ne bi smjele razviti komplikacije.

Današnje metode liječenja ulkusne bolesti su vrlo učinkovite, tako da se u pravilu ne bi smjele razviti komplikacije

Želučani ulkus 

Simptomi postojanja želučanog ulkusa manje su karakteristični od onih za duodenalni.

• Ljudi starije životne dobi često i nemaju vodeće simptome, bol je minimalna, prisutan je simptom inapetencije i nelagode u gornjem dijelu trbuha.
• Dosta je karakteristično to da se bol pojačava nakon uzimanja hrane.
• Zbog smanjenog uzimanja hrane, bolesnici gube na tjelesnoj težini, znaju se naći znaci slabokrvnosti zbog krvarenja iz vrijeda.
• Puknuće se znatno rjeđe događa kod želučanog ulkusa negoli kod duodenalnog.
• Iznimno je važno da se kod endoskopskog pregleda (gastroskopija) obvezno uzmu biopsije za histološku pretragu, čime se otklanja dvojba da nije možda riječ o karcinomu želuca. I po završetku liječenja, kod kontrolne gastroskopije, ako se nađe ožiljak nakon zaraslog ulkusa, iz njega se također moraju uzeti biopsije da se isključi karcinom. 

Dijagnoza ulkusne bolesti počiva na kliničkoj slici, endoskopskoj potvrdi ulkusa i histološkoj potvrdi želučanog ulkusa. Radiološka pretraga (rtg gastroduodenuma) danas se izvodi rijetko, uglavnom u situacijama procjene komplikacije stenoze duodenalnog ulkusa.

Liječenje se provodi kao i kod duodenalnog ulkusa primjenom antisekretornih lijekova, iskorjenjivanjem bakterije H. pylori i izostavljanjem NSAR.