Terapeutska moć pjevanja: note liječe dušu i tijelo

Rad na glasu nikada nije samo rad na glasu, to je uvijek rad na samome sebi. Glas je poput zrcala, pokazuje nam gdje smo i kako se osjećamo. Terapija pjevanjem, odnosno terapija glazbom, nije novost jer je već godinama predmet znanstvenih istraživanja, a u svijetu je gotovo uobičajena praksa da se provodi i u bolnicama.

U nekim zemljama, primjerice u Americi i Europi, neki oblici glazbene terapije pokriveni su i zdravstvenim osiguranjem, kao što je to slučaj oboljelih od karcinoma. Drugim riječima, pjevati se može „na uputnicu”.

Dokazane koristi za zdravlje

Glazbeni terapeuti rade s širokom lepezom različitih psihičkih, emocionalnih i psiholoških simptoma. Postoje dokazi da glazbena terapija, primjerice, može sniziti krvni tlak, ubrzati otkucaje srca, ublažiti depresiju te pomoći u rješavanju nesanice. Ne zaboravimo dodati da su dokazane i brojne zdravstvene koristi pjevanja, kao što su opuštanje od napetosti, povećanje kapaciteta pluća, bolja kvaliteta disanja, povećanje energije, korist u liječenju astme, pomoć u boljem držanju tijela, ublažavanje stresa i bolova, poboljšanje otpornosti organizma i drugo.

Postoje dokazi da glazbena terapija, primjerice, može sniziti krvni tlak, ubrzati otkucaje srca, ublažiti depresiju te pomoći u rješavanju nesanice

Iako se u znanstvenim studijama ne tvrdi da se glazbom mogu izliječiti teške bolesti, medicinski stručnjaci vjeruju da posve sigurno mogu ublažiti neki od simptoma, učiniti liječenje učinkovitijim, poboljšati psihološko stanje pacijenata te dati značajan doprinos boljoj kvaliteti života oboljelih.

Kratka povijest terapije glazbom

Našim precima nisu bili potrebni znanstvenici kako bi ih uvjerili u ljekovitost glazbe – ona je bila sastavni dio narodne medicine tisućama godina. I filozofi antičke Grčke vjerovali su da glazba može izliječiti i tijelo i dušu. Indijanci i pripadnici brojnih drugih plemena i kultura koriste pjevanje kao sastavni dio terapeutskih (ali i drugih) rituala. Već smo spomenuli Ameriku, pa nije naodmet reći da je formalni pristup glazbenoj terapiji ondje razvijen još za vrijeme Drugoga svjetskoga rata kada se veteranima u bolnicama pomagalo da prevladaju psihološke traume upravo glazbom. Spoznaje o njezinoj ljekovitosti dovele su do toga da je Sveučilište u Michiganu već 1944. godine oformilo prvi studij u svijetu za glazbenu terapiju.

U Hrvatskoj, nažalost, ni glazbena terapija, pa tako ni pjevanje kao način podrške liječenju nisu pokriveni zdravstvenim osiguranjem. No, za sve koji žele doprinijeti svom zdravlju nudi se mogućnost terapeutskog pjevanja u okviru „Orpheusa – Škole za otkrivanje glasa” bilo da je riječ o individualnim tretmanima ili pjevanju u grupi i na seminarima.

Pjevanje po metodi ove škole za otkrivanje glasa utemeljila je švedska operna pjevačica Valborg Werbeck-Sverdström (1879. – 1972.). Nakon što je izgubila svoj glas zbog paralize glasnica, operna je diva osmislila vježbe koje su je vratile pod svjetla pozornice. Značajno je spomenuti 1912. godinu, kad je Valborg srela utemeljitelja antropozofije, dr. Rudolfa Steinera, te je njihova suradnja rezultirala priznavanjem „Škole za otkrivanje glasa” kao ispravnog puta u školovanju glasa. S vremenom su postavljeni i temelji za terapijsku primjenu vježbi, u čemu su sudjelovali mnogi liječnici.

Oslobađanje glasa i sebe

Smisao ovog pristupa terapiji pjevanjem sažet je u objašnjenju da naš glas ne treba vježbati, nego – otkriti. Naime, u „Školi za otkrivanje glasa” pjevanje se ne promatra kao rezultat pojedinih organa ili dijelova tijela, nego kao izraz cjelokupnog čovjekova bića. Glas, međutim, može biti „zatočen” zbog fizioloških i drugih prepreka. Ovom metodom pjevanja takve se prepreke nastoje otkloniti da bi se otkrilo ono sto je nazočno u svakom čovjeku.

Oslobađanjem glasa čovjek oslobađa sebe i postaje ispunjeniji, sretniji i njegov život time dobiva više smisla i radosti

Prema tome, ljudski glas ne treba trenirati, odnosno školovati u klasičnom smislu te riječi. Ono na što glas čeka jest oslobođenje, uklanjanje prepreka koje ne dopuštaju da glas zazvuči u svojoj punini. Stoga, umjesto o školovanju glasa, trebamo govoriti o njegovu oslobađanju ili, još točnije, o otkrivanju glasa.

Rad na glasu nikada nije samo rad na glasu, to je uvijek rad na samome sebi. Glas je poput zrcala, pokazuje nam gdje smo i kako se osjećamo. No umjesto da pjevanje bude rezultat raspoloženja, odnosno unutarnjeg stanja, pjevanje treba iskoristiti za njegovo poboljšanje. Samo treba odlučiti prestati koristiti stare, već istrošene izgovore „ne znam, ne mogu, ja nemam sluha, nemam glasa…” jer oni nisu pokazatelji naših mogućnosti, nego su pogrešna uvjerenja koja se mogu i trebaju promijeniti. Oslobađanjem glasa čovjek oslobađa sebe i postaje ispunjeniji, sretniji i njegov život time dobiva više smisla i radosti.