Na Velebitu s medvjedima i gorskom vilom

Na planinama, ispod milijun zvijezda, iz nebeske perspektive sagledavamo svoju sitnost i veličinu, svoje strahove i hrabrosti, postajemo svjesni koliko je besmisleno poricati vlastite mane i hvastati se vrlinama. Skrušeni svojom beznačajnošću i ushićeni što smo dio svijeta, našim krvotokom razlijeva se ljudskost

Koliko često ste čuli za tučnjavu u planinarskom domu? Za ukraden ruksak zaboravljen na planinskom odmorištu? Za društvo koje s planine silazi posvađano ili mrzovoljno? Planine stavljaju stvari na svoje mjesto, mijenjaju usku perspektivu svakodnevice u onu sveobuhvatnu. Na planinama, pod milijun zvijezda, iz nebeske perspektive sagledavamo svoju sitnost i veličinu, svoje strahove i hrabrosti, postajemo svjesni koliko je besmisleno poricati vlastite mane i hvastati se vrlinama. Skrušeni svojom beznačajnošću i ushićeni što smo dio svijeta, našim krvotokom razlijeva se ljudskost. Ne bez razloga, planine su sveta mjesta, prebivalište bogova. Dio su identiteta ljudi, društava i nacija, a u našoj zemlji planina koja je najdublje usječena u nacionalni identitet je Velebit.

Najduža hrvatska planina razdvaja Liku od sjevernog Jadrana i krase je dva nacionalna parka i jedan park prirode. Uz Paklenicu na jugu lanca, Sjeverni Velebit proglašen je nacionalnim parkom 1999. godine, što ga čini našim najmlađim nacionalnim parkom. Ako ga prvi put posjećujete, predlažem standardni put, silazak s autoceste kod Otočca, a zatim put Krasna. No, prije toga skrenite do Kutereva, etno sela na obroncima Velebita u kojem su očuvani mnogi tradicionalni običaji i zanati.

Podno Zavižanske kose…

No, selo je ipak najpoznatije po utočištu za mlade medvjede. Njega je 1995. godine osnovao prirodni entuzijast Ivan Crnković Pavenka, koji i danas upravlja utočištem. Svrha utočišta je zbrinjavanje mladih medvjeda koji su ostali bez majke. Njihovo zbrinjavanje podrazumijeva doživotnu skrb jer nisu sposobni sami preživjeti u divljini. Utočište svake godine posjećuje tisuće ljudi, a u brizi o medvjedima pomaže Veterinarski fakultet iz Zagreba, kao i mnogi volonteri koji u Kuterevo stižu iz cijeloga svijeta.

>>Čista uživancija! Kliknite i svratite s nama nakratko u prekrasni Tribunj…<<

Nedaleko od Kutereva nalazi se Krasno, mjesto poznato po marijanskom svetištu, nekad najposjećenijem u zemlji. U sklopu njega nalazi se i hotel u kojem možete noćiti ako želite komfor koji nadilazi onaj osnovni u planinarskim domovima. U Krasnu se nalazi i ured javne ustanove Nacionalni park Sjeverni Velebit u kojem, uz najavu, možete vidjeti multimedijalnu prezentaciju o Parku.

Nakon Krasna put vodi do Zavižana, vjerojatno najpoznatijeg planinarskog doma u zemlji i najviše meteorološke postaje. Njegov domaćin, Ante Vukušić, odavno je postao velebitska legenda, primjer gorštaka sa svim pozitivnim odlikama čovjeka saživljenog s prirodom. Otvoren, dobroćudan i uvijek spreman sa žarom pripovijedati o fenomenima prirode kojima svakodnevno svjedoči. Tako i prepričava zgode i nezgode od prije tri zime kad je na Zavižanu izmjerio najveću visinu snježnog pokrivača ikad službeno izmjerenu u Hrvatskoj – tri metra i dvadeset dva centimetra. Nasuprot doma nalazi se stožasti vrh Zavižanska kosa, s kojeg puca prekrasan pogled na Kvarner, a podno njega nalazi se Velebitski botanički vrt. Osnovan je 1967. godine s ciljem da se bogatstvo flore učini dostupnim na malom mjestu velikom broju posjetitelja koji posjećuju Zavižan. Vrt se nalazi na visini od gotovo 1500 metara nad morem, a najveći broj biljaka okupljen je u središnjem dijelu, oko kojeg vodi 600 metara duga kamena staza. Sadrži oko 300 biljnih vrsta, što samoniklih, što onih koje su donesene s drugih dijelova Velebita.

Ljubav prema životu

Pri posjetu Sjevernom Velebitu svakako otiđite do Štirovače, jedinstvenog prašumskog predjela u kojem se šumom ne gospodari, nego je u potpunosti prepuštena prirodnim procesima. Također, toplo preporučujem i šetnju jednom od najljepših planinarskih staza Europe, Premužićevom stazom koja prolazi kroz najdivljije predjele Velebita, no bez mnogo muke jer se cijela staza nalazi na gotovo istoj nadmorskoj visini. Kao što rekosmo, Velebit je dio kolektivne svijesti, no samo za one dolje. Oni koji se na Velebit popnu, imaju sasvim individualna iskustva; najčešće je riječ o nostalgiji, smirenosti i osjećaju povezanosti s okolnom prirodom, s maglom i rosom, snijegom, suncem, klisurama i ljudima. Osjećaj je teško opisati jer je ambivalentan, istovremena euforija i smirenost, histerični sedativ iskona. Sjedeći na stijeni na vrhu Zavižanske kose, jedan je planinar pokušao riječima opisati taj osjećaj. Nije mu baš išlo od ruke, a tada se, odjednom, pred njim stvorila velebitska vila i učas riješila njegov problem riječima: “To o čemu razmišljaš uvijek je u tebi, ali samo dolaskom na planinu postaje osjet, ništa drugo to nije nego – ljubav prema životu.”