Život bez godišnjih doba: Jesu li ljudi sretniji bliže polu ili ekvatoru?

Na našoj i susjednim zemljopisnim širinama dijelimo godinu na godišnja doba. Posljedica je to nagnutosti Zemljine osi za 23 stupnja, uslijed čega su tijekom godine neki krajevi planeta jače, a drugi manje izloženi Suncu.

To pak uzrokuje godišnja doba – cikličke promjene u trajanju dana i noći, temperaturi i vegetaciji. U dvjema zonama, oko ekvatora i blizu polova, klima i obrasci dnevnog svjetla jako se razlikuju od onih u umjerenom pojasu. Stanovnici jedne od tih zona znatno su sretniji od onih drugih. Što mislite, koji?

Ekvatorijalna zona

Unutar dvanaest stupnjeva sjeverne i južne širine nema gotovo nikakvih razlika u količini dnevnog svijetla i temperaturi tijekom godine. Amazonija, bazen rijeke Kongo, Malezija, Indonezija i dijelovi sjeverne Australije neka su od područja s ekvatorijalnom klimom.

Dan i noć uvijek traju približno po 12 sati, prosječne su mjesečne temperature između 26 i 28 stupnjeva Celzijusa, a temperaturni raspon između najtoplijeg i najhladnijeg mjeseca iznosi samo tri do pet stupnjeva.

Polovi – ekstremi svjetla i mraka

Arktičko se područje prostire iznad 66 stupnjeva i 30 minuta sjeverne širine i obilježeno je polarnom klimom. Zemlje arktičke zone obuhvaćaju Grenland, Svalbard, sjeverne dijelove Sibira, Aljaske i Kanade, obale Labradora, sjever Islanda i uzak pojas sjeverne Europe.

Za arktičke su krajeve svojstvene ekstremne razlike između temperatura i duljine dana u zimskom i ljetnom razdoblju. U ovo doba godine u arktičkoj je zoni sunce cijelo vrijeme iznad ili tik ispod obzora, tako da je blaga svjetlost prisutna i u ponoć.

Temperatura zimi, odnosno u mračno doba godine, pada fantastično nisko. U sjevernom Grenlandu zabilježeno je minus sedamdeset stupnjeva Celzijusa. Ljeti regija prima veliku količinu prirodne svjetlosti, ali sunčeve zrake padaju pod niskim kutem, što sprečava jako zagrijavanje. Stoga su arktička ljeta blaga do svježa, a prosječna temperatura u srpnju iznosi desetak stupnjeva Celzijusa.

Bauk zimske depresije

Unatoč niskim temperaturama, četiri milijuna ljudi zovu ovu negostoljubivu, ledenu regiju domom. Najveća je prijetnja zdravlju tamošnjih stanovnika zimski manjak dnevnog svjetla. U mračno doba godine na dalekom sjeveru hara sezonski poremećaj raspoloženja, kolokvijalno poznat kao zimska depresija.

Njeni su simptomi slični običnoj depresiji – potištenost, tuga, beznađe, bezvoljnost i manjak energije. Jedno je istraživanje pokazalo da 10 posto stanovnika Aljaske između listopada i ožujka boluje od zimske depresije, a još ih mnogo pati od njenog blažeg oblika. Zimska depresija prisutna je i u umjerenom pojasu, ali je stopa oboljelih niža nego na dalekom sjeveru.

 I ponoćno sunce izaziva tegobe

Manjak svjetla zimi nije jedini problem stanovnika dalekog sjevera. Ako mislite da su svi Skandinavci, Aljaščani i Sibirjaci presretni u ovo doba godine kad im dan traje 20 i više sati, u krivu ste. Obilje svjetla remeti ritam budnosti i spavanja uzrokujući nesanicu.

Kad padne tama, epifiza otpušta melatonin, koji signalizira organizmu da je vrijeme za počinak. No, ako je sunce ispod obzora samo četiri sata ili uopće ne zalazi, tijelo ne dobiva potreban signal i “ne zna” da treba zaspati.

Ponoćno sunce nekim sjevernjacima godi jer im omogućuje produženu aktivnost na otvorenom, no drugima unosi smetnju u prirodni mehanizam koji regulira nastup pospanosti i budnosti. Taj je mehanizam smješten u mozgu na presjeku optičkih živaca i zove se suprahijazmatska jezgra.

Tegobe zbog viška svjetla uključuju nesanicu, teškoće pri usnivanju, neželjeno buđenje, razdražljivost i pospanost u rano poslijepodne. Sjevernjaci se bore protiv navale svjetla spuštanjem roleta i oblaganjem prozora dodatnom tkaninom, folijom ili kartonom. Ako to nije dovoljno, upotrebljavaju maske za spavanje.

Sezonski poremećaj raspoloženja posljedica je smanjenog lučenja serotonina i povećane proizvodnje “hormona sna” melatonina u moždanoj žlijezdi epifizi pod utjecajem produženog mraka. Liječi se antidepresivima i terapijom svjetlosnim lampama snage između 2500 do 10.000 luksa. Svjetlo specijaliziranih lampa oponaša sunce i putem optičkih živaca prodire u mozak i normalizira fiziologiju.

Sreća raste u smjeru ekvatora

Žitelji dalekog sjevera svake se godine suočavaju s dvama kritičnim pojavama – dugom mračnom zimom i dugim svijetlim ljetom. Samo prijelazna razdoblja u ožujku i rujnu donose svjetlosnu ravnotežu na kakvu smo navikli mi iz umjerenog pojasa, ali još više oni u blizini ekvatora.

Nije stoga čudno da su istraživači s Vermontskog sveučilišta u SAD-u otkrili da sreća raste u smjeru ekvatora, a opada prema polovima.

Što čovjek živi bliže ekvatoru (iako ne nužno na samom ekvatoru), ima većih izgleda biti sretan. Prema stručnjacima, to je posljedica podjednake količine svjetla i vremenskih uvjeta cijele godine.

U tim je predjelima Sunce svakog dana visoko na nebu, gotovo direktno iznad glave, što osigurava ljetne temperature od siječnja do prosinca. Svitanje i sumrak tokom godine padaju skoro u ista vremena, što potiče urednost u spavanju i prehrani.

U skladu sa spomenutim istraživanjem, srednjoamerička država Kostarika s ruba ekvatorijalnog područja najčešća je pobjednica anketa o najsretnijoj državi. Druge države regije poput Dominikanske Republike redovno joj prave društvo. Približno dvanaest sati dana i dvanaest sati noći cijele godine u sprezi s vječnim ljetom pokazuje se optimalnom kombinacijom za duševno blagostanje.