Zaboravljena bolest: intrigantna priča o lepri u našim krajevima

Priče o gubavcima najčešće vezujemo uz davnu prošlost ili biblijske događaje, a kako lepre u Hrvatskoj već desetljećima nema, na nju se je uglavnom zaboravilo. Stoga bi vas možda mogao iznenaditi podatak kojeg navodi Hrvatski zavod za javno zdravstvo da lepra (guba) i dalje postoji, a da su područja visoke endemske pojavnosti neki dijelovi Brazila, Indonezije, Filipina, DR Konga, Indije, Madagaskara, Mozambika, Nepala i Tanzanije. U svim endemskim zemljama se ulažu veliki napori da se eliminira bolest, a od 1995. godine Svjetska zdravstvena organizacija osigurava  besplatne lijekove svim oboljelima u svijetu.

Svjetski dan borbe protiv lepre prilika je da se prisjetimo što ona jest, kao i da naučimo nešto o povijesti gube u našim krajevima, o čemu je detaljno pisao prof. dr. sc. Željko Cvetnić s Hrvatskog veterinarskog instituta. Ovom prilikom prenosimo dio njegova članka objavljenog na stranici Veterina.com.hr.

„Smrt prije smrti“

Lepra, guba ili Hansenova bolest je kronična, infekciozna, kontaktna bolest prouzročena vrstom Mycobacterium leprae. Najčešće zahvaća kožu, periferne živce i sluznicu gornjeg dijela dišnog sustava i usne šupljine. Jedna je od najstarijih i najstrašnijih bolesti od koje su tijekom povijesti obolijevali ljudi. Bila je sinonim za stigmatizaciju i diskriminaciju zbog velikih deformacija na tijelu, a osobito lica oboljelih. Osim fizičkih učinaka, oboljeli su ljudi imali strašne psihološke i socijalne patnje, doživljavali su društvenu stigmatizaciju, što je dovodilo do izopćenja iz njihovih obitelji, društvene zajednice pa čak i iz zdravstvenih ustanova te je od davnina bila poznata kao “smrt prije smrti”.

Usprkos današnjoj učinkovitoj terapiji u nekim zemljama svijeta je endemska te i dalje predstavlja javnozdravstveni problem.

Poznavali su je stari Egipćani

Bolest je poznata već 3500 godina. Poznavali su je stari Egipćani te je na Ebersovu papirusu (oko 1550. do 1350. pr. Kr.) opisuju kao čvorićaste izrasline na licu i osakaćenost ekstremiteta. Babilonci su uočili kontagioznost (zaraznost) lepre pa su provodili izolaciju gubavaca. Na portretima na posudama za vodu iz Perua, Bolivije i Ekvadora prikazane su deformacije na usnama, nosu i stopalima. Bila je poznata u antičko doba, odakle i njen grčki naziv lepra. Prve pisane bilješke o bolesti sličnoj lepri pojavljuju se u Bibliji u Starom zavjetu. U Levitskom zakoniku spominju se gubavci …“onaj koji se bude ogubavio, neka nosi rasparanu odjeću; kosa neka mu je rasčupana; gornju usnu neka prekrije i viče: nečist, nečist“…“sve dok na njemu bude bolest, neka nečistim ostane, a kako je nečist, neka stanuje nasamo: neka mu je stan izvan tabora“.

S obzirom na to da je ova bolest bila poznata još od biblijskih vremena, kao mjera za njezino sprječavanje bila je potpuna izolacija, do konačne smrti bolesnika.

Otkriće norveškog liječnika

Uzročnika lepre otkrio je 1874. godine u Bergenu, norveški liječnik Gerhard Henrik Armauer Hansen (1841.-1912.). Počeo je raditi kao asistent u Lungegaarden bolnici u Bergenu i odmah ga je zainteresirala priroda bolesti. U samim početcima je za svoje publikacije o različitim kliničkim oblicima bolesti dobio nagrade Sveučilišta. Već 1871. godine, Hansen je u uzorcima tkiva vidio male štapiće i smatrao je da su oni uzročnici bolesti, dok su druge teorije njegovih kolega smatrale da je bolest nasljedna jer se često pojavljivala u krugu obitelji.

Konačno je 28. veljače 1873. potvrdio da su bacili odgovorni za lepru. Godine 1875. je promaknut u šefa službe za lepru, a taj je posao radio 37 godina. Cijeli je život posvetio radu s leprom. Uređivao je i časopis “Lepra”. Umro je 12. veljače 1912. godine u Bergenu.

Shepard je 1960. uspio inficirati miša u jastučić stopala. Godine 1971. nakon što je Kirchheimeru i Storrsu uspjelo inficirati pasanca (Dasypus novemcinctus), započela su značajnija kemijska, imunološka i molekularna istraživanja ove bolesti.

Lepra u našim krajevima

Lepra se u Hrvatskoj prvi put spominje 804. godine kad je zadarski biskup Donat prenosio tijelo Svete Stošije iz Carigrada u Zadar. Legenda kaže da su tada brojni gubavci u Zadru i okolici ozdravili moćima svetice.

Za vrijeme križarskih ratova (od 11. do 13. stoljeća) čitava Europa je bila puna gubavaca, a sama bolest poprima epidemijsko-pandemijski karakter. U tom razdoblju bolest je najzastupljenija u Dalmaciji, jer je i Dalmacija bila na jednom od pomorskih puteva povratka europskih križara iz svete zemlje. Jeren (2005.) napominje da se lepra u Hrvatskoj najjače širi u 13. stoljeću, osobito u Dalmaciji. Kako je bolest pretežito stizala morskim putem, naši gradovi su bili na strateškim trgovačkim putevima istoka i zapada te su se poduzimale mjere izolacije, moglo bi se reći izgona i proganjanje gubavaca iz gradova, a kasnije smještanje u male izolirane i udaljene objekte leprozorije nazvane lazareti. Tako je već 1272. godine nastalo prvo spominjanje izolacije gubavaca i osnovan je leprozorij, što je za Dubrovnik, koji je bio pomorski i trgovački grad, bilo vrlo značajno zbog sprječavanja širenja lepre (Bakija-Konsuo, Mulić, 2009.).

Iz još ne sasvim jasnih razloga, što je i dan danas predmet rasprava, guba jenjava u 15. i 16. stoljeću te postaje rijetka bolest. Jeren (2005.) navodi da lepra počinje u 14. stoljeću jenjavati zbog velike pandemije kuge te prvo pogađa upravo gubavce. Od tada nema više velikih epidemija lepre u Europi niti u Hrvatskoj, ostala su samo ograničena područja s endemskim žarištima.

Razbuktavanje lepre u doba osmanlijskih pohoda

Lepra se ponovo razbuktava u 17. stoljeću, za vrijeme osmanlijskih pohoda na Balkan, najviše na području Bosne i Hercegovine te dolazi na južna područja Hrvatske. Turska je svoje vojnike regrutirala u maloazijskim područjima, koja su bila zaražena leprom. Autor navodi da je početkom 1904. godine u Bosni i Hercegovini bilo 317 slučajeva lepre, a najviše uz granicu s Crnom Gorom i prema Sandžaku. Među najzaraženija mjesta spada Rogatica, gdje se dobra trećina svih bolesnika sakriva, a iz starih zapisa i statuta poznata su mjesta i obitelji gdje se lepra pojavljuje i više od 40 godina. Bonetić (1931.) opisuje slučaj lepre u muškarca iz Hrvatskog primorja, starog 68 godina i njegove žene, a tipična klinička slika potvrđena je mikroskopskim nalazom uzročnika. Smatra se da se čovjek zarazio kao mornar u Maloj Aziji. Peričić (1937.) opisuje da je prve slučajeve gube vidio u Sarajevu 1894. godine. Kasnije, 1904. godine opisuje da je lepra dokazana u seljaka iz okolice Metkovića. Isti autor opisuje slučajeve gube u okolici Blizne te navodi: “U mjestu sa oko 2000 stanovnika poznata su samo tri gubava bolesnika: tri sestrice, koje zajedno žive u kukavnoj kolibici, građenoj prosto od svrh kamena, s malim vratašcima, bez prozora. Sve unutra čađavo, trošno, nevoljno; a male bolesnice Jurka, Stana i Ivanica u kukavnim odrpinama poluodjevene“.

Vukas (1940.) opisuje lepru čovjeka koji se prije osam godina vratio iz Južne Amerike. Iz anamneze je vrlo interesantan navod oboljelog da je kao zidar gradio zid oko leprozorija nedaleko od Buenos Airesa. Došao je u izravan dodir s bolesnicima koji su od njega tražili cigarete i kad ih nisu dobili, iz osvete su ga ispljuvali po licu. Bolesnik je kasnije i umro. Obolio je i stariji sin star 14 godina kojeg je majka preko dana krila u polju, a navečer se vraćala kući.

Posljednji slučajevi lepre u Hrvatskoj

Tijekom 20. stoljeća bilo je 17 registriranih slučajeva lepre u Hrvatskoj.

Posljednji sporadični slučajevi zabilježeni su sredinom 20. stoljeća u Hrvatskom primorju i Dalmaciji. S obzirom na to da je medicinska dokumentacija iz Metkovića zagubljena, po svemu sudeći broj slučajeva bi bio veći. Temeljem analize moglo se zaključiti da su se četiri bolesnika (bili su mornari ili radnici) zarazila tijekom putovanja i boravka na Bliskom istoku, Južnoj Americi ili Africi, a tri pacijenta oboljela su nakon dugotrajnog izravnog dodira s članovima svoje obitelji oboljelih od lepre. Za ostalih deset pacijenata nije utvrđen izvor infekcije. Međutim, dvoje od njih potječe iz područja Cazina u Bosni i Hercegovini koje je poznato endemsko područje lepre.

Preostalih osam potječe iz mjesta Blizna, malom mjestu pokraj Trogira, za koje se pretpostavlja da je endemsko područje gube u Hrvatskoj, a posljednji slučaj lepre registriran u tom mjestu je 1956. godine.

Leprozoriji ili lazareti

Infektivnost lepre poznata je još od biblijskih vremena, jedna od mjera za njezino sprječavanje je izolacija bolesnika do smrti. Kako je prema Evanđelju, Lazar bolovao od lepre, proglašen je zaštitnikom gubavaca, a leprozoriji se po njemu još nazivaju i lazareti.

U leprozorijima se nije provodilo nikakvo liječenje, a same institucije nisu imale karakter bolnica, nego skloništa, stoga su služile samo za izolaciju. Gradnja i uzdržavanje ovakvih ustanova ovisila je o dobrotvorima i milostinji imućnijih građana. Bolesnicima su bila oduzeta sva građanska prava, brakovi poništeni, a veoma često i same osobe proglašavane su mrtvima. Prvi europski leprozorij nastaje u Francuskoj u blizini benediktinske opatije Saint Oyan u 5. stoljeću. Kasnije, u doba Karla Velikog (789.), u Europi je određena bezuvjetna izolacija gubavaca, odnosno trajno izopćenje od zdravih ljudi.

Stigmatizacija

Prvi leprozorij u Hrvatskoj je izgrađen u Dubrovniku 1272., a kasnije u Trogiru (1322.), Splitu (1332.), Zadru (1417.), Stonu (1449.), Šibeniku (1467.). Posljednji leprozorij podignut je 1905. godine na području Metkovića, a naum je bio da se u nju smjeste svi dalmatinski gubavci u vrijeme kada lepra više nije bila prioritetna opasnost za domaće stanovništvo. Za izgradnju je, po svemu sudeći, bio presudan geografski položaj ovog područja i blizina okolnih endemskih žarišta, osobito iz Bosne i Hercegovine, a ne učestalost ove bolesti.

Izbor doline rijeke Neretve kao lokaliteta izolacije leproznih dobila je metaforički naziv: „Dolina Neretve od Boga prokleta“.

Ljudi oboljeli od lepre bili su stigmatizirani – sam kraj s takvim bolesnicima bio je tijekom povijesti obilježen nerazvijenošću, siromaštvom i bolestima, a stariji stanovnici su leprozorije nazivali „gubave kuće“. Građevine su bile prizemnice od oko 115 m2 i 62 m2. Uz bolesničke sobe tu su bile ambulanta i kapelica. Gubavci su se mogli baviti uzgojem povrtnih kultura za osobne potrebe. Kao kuriozitet navodi se da se u župnom uredu u Metkoviću čuva pinceta kojom je svećenik (don Luka Gabrić, 1835.–1918.), davao svetu pričest bolesnicima kako bi izbjegao izravni dodir s oboljelima. Iz dostupnih podataka vidljivo je da je u leprozoriju bilo tijekom vremena osam bolesnika iz triju obitelji. Smrću bolesnika, leprozorij je 1925. godine ukinut.