Vaše pamćenje nije moćno kao što mislite: Zašto su naša sjećanja nepouzdana?

Sjećate se što ste prije pet godina nosili na svadbi najbolje prijateljice, ali ne i što ste odjenuli prošlog vikenda. Pamtite epizode iz djetinjstva, ali zaboravljate po koje ste artikle pošli u trgovinu. Jesu li naše pamćenje i sjećanja poudani?

Pamćenje nije kao video kamera koja precizno bilježi snimljene prizore i čuva ih za kasnije. Ono je krhko, neprecizno i podložno brojnim uzrocima kvarenja. Skloni smo zaboraviti ogromnu količinu informacija, od trivijalnih detalja do važnih informacija koje su nam potrebne.

Ničije pamćenje nije savršeno. Mislite da ste dobro i trajno zapamtili ono što ste vidjeli? Da bismo nešto dobro zapamtili, prije svega moramo obraćati pažnju. Budući da ne možemo obraćati pažnju na sve cijelo vrijeme, većina onog s čim se susrećemo prolazi kroz naša osjetila i ne zadržava se. Samo malobrojni podražaji dopiru do naše svijesti.

Sjećanja se stalno iskrivljuju

Ono što opažamo vidom, primjerice raspored proizvoda na polici, privremeno se pohranjuje u dio mozga zvan kratkoročna vizualna memorija. Pohranjene slike ostaju tamo nakratko i nakon toga se brišu kao riječi napisane kredom na ploči. No, neke slike prebacuju se u trajnu memoriju.

To su one koje su nam po nečemu značajne ili koje možemo smisleno povezati s ranije zapamćenim informacijama. Što je više starih sjećanja s kojima možemo povezati nova, to je vjerojatnije da će se ona zadržati u dugotrajnoj memoriji.

Međutim, nakon što odsjedne u dugotrajnoj memoriji, zapamćeno je iskustvo podložno kvarenju. Naš um ponekad spontano iskrivljuje sjećanja ubacivanjem djelića drugih događaja, maštanja, snova i sugestija koje primamo od okoline.

Studija objavljena u časopisu The Journal of the Association for Psychological Science otkrila je da već i samo razmišljanje o doživljenim iskustvima utječe na sadržaj sjećanja. Svaki put kad se nečeg prisjećamo, mijenjamo to sjećanje, udaljavajući ga od onog kakvo je bilo odmah nakon što smo doživjeli iskustvo.

Istraživanja su pokazala da su čak i sjećanja na izuzetne događaje manjkava. Mnogi ljudi čuvaju intenzivna sjećanja o tome gdje su bili i što su radili u vrijeme kad su se teroristi zabili avionima u Svjetski trgovinski centar ili kad je eksplodirala svemirska letjelica Challenger. Iako nam se čini da besprijekorno pamtimo pojedinosti tih događaja, psiholozi kažu da istraživanja redovno otkrivaju pogreške u sjećanju.

Očevici „debelo“ griješe

Posljedice pogrešaka u pamćenju najteže su u pravosuđu. Mnoge se presude donose na temelju iskaza očevidaca, a oni su često nepouzdani jer ljudi nisu dobro vidjeli ono o čemu svjedoče ili su zaboravili što su vidjeli.

The Innocence Project (Projekt nedužnosti) je skupina američkih odvjetnika i studenata prava koja preispituje sumnjive presude za ubojstva u nadi da će uz pomoć DNK-a ishoditi oslobađanje pogrešno osuđenih. Od prvih 130 presuda koje je Innocence Project preokrenuo, 78 posto je bilo doneseno na temelju pogrešnih identifikacija nepouzdanih očevidaca.

Na sjećanja očevidaca jako utječe način ispitivanja koji može biti namjerno ili nehotično sugestivan. Ako očevidac dobije niz fotografija od kojih nijedna ne prikazuje sumnjivca, bit će nehotice sklon pokazati na onog koji najviše sliči sumnjivcu. Isto vrijedi i za identifikaciju sumnjivca na postrojavanju.

Studije su utvrdile da su identifikacije uspješnije ako očevidac gleda slike jednu po jednu i odmah ocjenjuje svaku. Također, manje je pogrešnih identifikacija ako policijski službenik koji radi s očevicem ne zna tko je sumnjivac.

Što stariji to nepouzdaniji

Poznato je i da su ljudi uspješniji u ispravnom identificiranju pojedinaca vlastite rase, dok češće brkaju one tuđe rase. Prisustvo oružja na poprištu zločina također vodi do pogrešaka. U tom slučaju očevidac se više fokusira na oružje nego na izgled napadača.

Najmanje su pouzdani očevici stariji od 60 godina, što je dijelom posljedica njihovog slabijeg vida, a dijelom njihove veće uvjerenosti u ispravnost svog iskaza. Istraživanje na Sveučilištu u Virginiji pokazalo je da su očevici bili tim ustrajniji u svojim pogrešnim svjedočanstvima što su bili stariji.

Što se tiče ljudi dobrog vida, testovi su pokazali da na 150 metara udaljenosti nije moguće razaznati crte lica, no neke su presude donesene temeljem takvih svjedočanstava. Psiholozi vjeruju da očevici koji ne vide jasno osobe ili objekte nesvjesno “popunjuju” praznine detaljima koje su uočili u ranijim situacijama. Kao što je ustvrdio danski pisac popularne znanosti, Tor Nørretranders, “Ne vidimo ono što opažamo, nego ono što mislimo da opažamo. U našu svijest ne stižu goli podaci, nego njihovo tumačenje jer su podaci davno odbačeni procesom nesvjesne obrade.”

Istraživanje objavljeno u časopisu The Journal of Experimental Psychology pokazalo je da smo prilično slabi u predviđanju koliko ćemo dobro nešto zapamtiti. To je razlog zašto propuštamo zapisati odličnu ideju koja vam je sinula: vjerujemo da nam sigurno neće “izvjetriti”.

Razlozi za pogreške pamćenja

Prema stručnjakinji za pamćenje Elizabeth Loftus, nekoliko je glavnih razloga za pogreške pamćenja.

• neuspješna pohrana informacija (nismo dobro zapamtili)
• neuspješno prisjećanje informacija (zapamtili smo i zaboravili)
• sukob između više sličnih sjećanja (brkamo dva ili više događaja)
• namjerni zaborav bolnih iskustava.

Što možete učiniti da poboljšate pamćenje?

Redovno vježbajte – tjelesna aktivnost na razne načine povoljno utječe na mozak, a unapređenje pamćenja jedan je od njih. Najbolje je kombinirati aerobne i rezistencijske vježbe, jer svaki tip utječe na različite aspekte memorije.

Dobro spavajte – spavanje poboljšava pamćenje i na kratak i na dug rok. Studenti koji su nakon učenja dobili priliku odspavati bolje su riješili testove o onom što su naučili prije spavanja. Tko stalno spava u redovnim intervalima i dovoljno dugo, ima funkcionalniju memoriju od onog tko spava neredovito ili prekratko.