Svjetski dan pranja ruku: kako je pranje ruku postalo važna higijenska mjera

Pranje ruku se, uz nošenje maski i održavanje preporučene udaljenosti, od samih početaka pandemije novog koronavirusa ističe kao osnovna mjera prevencije širenja zaraze. U današnje vrijeme doista nitko ne može opovrgnuti njezinu učinkovitost koja je čvrsto dokazana s uporištem u zdravoj logici. Generacije su odgajane uz savjete baka i majki da operu ruke prije jela te nakon obavljanja nužde, pa stoga ne čudi da se oko te nužne higijenske mjere nisu ni u jednom trenu lomila koplja.

No, čovjek kojem dugujemo nebrojene spašene živote umro je u umobolnici, nepriznat od kolega i znanstvene zajednice, ismijan. Zasluge su mu priznate tek godinama nakon smrti. Dr. Ignaz Semmelweis s punim pravom zaslužuje da se njegovo ime sa zahvalnošću spominje svake godine na Svjetski dan pranja ruku, 15. listopada.

Priča o dr. Semmelweisu

Dr. Semmelweis bio je mađarski liječnik 19. stoljeća koji je radio kao mladi šef stažista u jednoj od dvije bečke klinike koje su nudile besplatne usluge rodiljama u zamjenu za njihov pristanak da ih liječe mladi stažisti i mlade babice. Isticao je da su jedan od osnovnih razloga za smrtnost majki nakon poroda klice na rukama liječnika.

Uočio je, naime, da mladi stažisti odmah nakon obdukcija samo ovlaš peru ruke, a potom obavljaju preglede i porođaje. U toj je klinici smrtnost rodilja bila visokih 18% u odnosu na stopu smrtnosti od samo 4% u drugoj bečkoj klinici u kojoj su radile samo babice, a obdukcije se nisu obavljale. U svibnju 1847. godine dr.

Semmelweis je uveo obavezno pranje ruku klornim vapnom. Samo mjesec dana kasnije stopa smrtnosti je naglo pala s 18,3% na 2,2%, a u rujnu i listopadu nije zabilježen niti jedan smrtni slučaj. Zaključak se nametao sam po sebi – ako bi doktori prali ruke prije pregleda pacijentice ili između dva pregleda, smrtnost rodilja mogla bi se značajno smanjiti.

Teško je povjerovati da ga nitko nije htio poslušati, a pritom je ismijavan i smatran poremećenom osobom. Njegovi kolege bili su uvrijeđeni njegovom sugestijom o pranju ruku te su smatrali da nešto tako trivijalno ne može biti vodećim uzrokom smrti rodilja. Oštre kritike ozbiljno su narušavale njegovo mentalno zdravlje; preminuo je 13. kolovoza 1865. godine u Zavodu za umobolne u Döblingu pokraj Beča. Njegovo otkriće priznato je tek dvadesetak godina kasnije, kada je razvijena germinativna teorija o mikroorganizmima kao uzročnicima nekih bolesti, a danas ga nerijetko zovu „Spasiteljem majki“.

Pranje ruku i higijenske mjere postepeno su prihvaćene kao ključni dio prevencije i kontrole infekcija. Njegova borba za čistoću i pranje ruku ovjekovječena je u kratkometražnom igranom filmu „Da majke mogu živjeti“ (eng. „That Mothers Might Live“), a koji je 1938. godine nagrađen Oskarom.

Važnost pravilnog pranja ruku

Da bi pranje ruku pružalo učinkovitu zaštitu, vrlo je važno da se peru pravilno. Kao što je učinak izostao i u Semmelweisovoj klinici gdje su mladi liječnici samo ovlaš prali ruke nakon obdukcija, tako se učinak ne može očekivati ako se ruke peru bez sapuna.

Ruke treba namočiti u toploj vodi, nasapunati ih tekućim sapunom te ih prati 30 sekundi. Pritom, osim dlanova i nadlanica treba dobro oprati i područje između prstiju, nokte, kao i podlaktice. Nakon pranja ruke se preporučuje osušiti papirnatim ručnikom.