Što treba znati o utjecaju mikroplastike na ljudsko zdravlje

Plastika je stabilan materijal koji se sastoji od velikog broja polimera, s oko 45 tipova plastike, uključujući poli(vinil-klorid) (PVC) i poli(etilen-tereftalat) (PET) koji su uglavnom dobiveni iz fosilnih goriva poput nafte, prirodnog plina i ugljena, u petrokemijskoj industriji. Plastika je teško razgradljiva, ali pod utjecajem okolišnih čimbenika poput vjetra, sunca i valova dolazi do njezine degradacije na sitnije čestice i akumuliranja u okolišu. Radi se o vrlo praktičnom materijalu koji je dugotrajan, otporan na propadanje, inertan i jednostavan za oblikovanje, s malim troškom proizvodnje.

Svjetski problem

Prvi put je otkrivena početkom 20. stoljeća, te se do danas proširila diljem svijeta, nadmašila proizvodnju željeza nakon 1990-ih i trenutno je materijal koji ljudi najviše koriste. Svake godine u svijetu se proizvede više od 300 milijuna tona plastike, od čega je polovica namijenjena za jednokratnu upotrebu, a svake godine najmanje 8 milijuna tona završi u našim oceanima i morima. Prema UN-u, u morima se nalazi 51 trilijun čestica mikroplastike.

Mikroplastiku mogu progutati morske životinje te ona tako ulazi u prehrambeni lanac čovjeka.

Ključni problemi vezani uz plastiku su:

• plastika je neobnovljivi resurs,
• postojani organski zagađivači (POP’s eng. Persistent organic pollutant) vrlo se učinkovito apsorbiraju u plastiku,
• izdržljivost plastike čini je vrlo otpornom na degradaciju,
• plastični ostaci se lako fragmentiraju,
• plastični ostaci mogu uzrokovati ozljede i smrt morskih ptica, sisavaca, riba i gmazova,
• plastični ostaci mogu oštetiti pomorsku opremu.

Što je mikroplastika?

Mikroplastiku čine mali dijelovi plastičnog materijala, obično manji od 5 mm (0,1-5.000 µm). Još manji dijelovi (1-100 nm) čine nanočestice tj. nanoplastiku.

Mikroplastika može biti primarna ili sekundarna.

• Primarna se namjerno dodaje u proizvode (trošenje sintetičke odjeće, potrošnja automobilskih guma, prašina iz gradova) i čini 15 do 31% mikroplastike u morima.
• Sekundarna nastaje raspadanjem, odnosno degradacijom većih komada plastike (makroplastike) kao što su vrećice, boce i ribarske mreže i čini 69 – 81% mikroplastike u morima.

Primarna mikroplastika najčešće dospijeva u okoliš ispuštanjem nedovoljno obrađenih otpadnih voda.

Utjecaj mikroplastike na prirodu

Zbog velike upotrebe plastičnih proizvoda, ljudskog nemara i nepropisnog odlaganja, većinski dio proizvedene plastike završava u morima, oceanima, jezerima, tlu i svim ostalim sastavnicama okoliša, gdje štetno utječe na okoliš i žive organizme.

Pretpostavlja se da će se do 2050. godine u morima i oceanima nalaziti više plastike nego ribe. Prijenos mikroplastike kroz prehrambeni lanac u vodenom okolišu djelomično je razjašnjen, dok je dinamika u kopnenim prehrambenim lancima uglavnom nepoznata.

Općenito, koncentracija mikroplastike u morima veća je uz obalu i u geografski „zatvorenijim“ morima (npr. Crno more, Jadransko more), negoli u oceanima. Prema količini i zastupljenosti plastičnog otpada, Jadransko more je među najonečišćenijim morima u Europi. Tijekom vremena se mikroplastika taloži na morskom dnu.

Studije na životinjama ukazuju na to da gutanje mikroplastike može uzrokovati štetu organizmima putem:

• njihove fizičke prisutnosti – abrazivni učinci koji dovode do upale, oksidativnog stresa i citotoksičnosti,
• njihovog kemijskog opterećenja – ispiranje aditiva ili adsorbiranih kemikalija iz okoliša, uzrokujući reproduktivnu i razvojnu toksičnost ili izazivanje imunološkog odgovora ili
• putem prisutnih mikroorganizama – patogeni koji uzrokuju infekciju ili nastajanje mikroba otpornih na antimikrobne lijekove.

Potencijalni učinci mikroplastike na ljudsko zdravlje

Sve je više istraživanja koja pokazuju da su zrak, hrana i voda kontaminirani mikroplastikom te da je ljudi mogu udisati ili progutati.

Prema trenutnim spoznajama, unošenje mikroplastike ‘per se’ vjerojatno neće predstavljati objektivan rizik za ljudsko zdravlje. Ipak, priroda rizika ovisi o fizičkim karakteristikama i kemijskom sastavu, kao i vremenu biološke razgradnje.

Mikroplastika služi kao vektor tj. prenositelj raznih potencijalnih opasnosti, kao što su toksični aditivi, patogeni mikroorganizmi i geni antibiotske rezistencije. Međutim, stvarne koncentracije udahnute i progutane mikroplastike koja se nakuplja u ljudskom tijelu još nisu poznate. Svakako su potrebna daljnja istraživanja na ovom području kako bi dobili konkretnije odgovore.

Potencijalni učinci mikroplastike na ljudsko zdravlje mogu se podijeliti u tri glavne kategorije: kemijske, fizičke i biološke učinke, a zatim dalje prema putu izlaganja i mogućim kliničkim učincima.

Kako je Europska Unija pristupila ovom problemu?

EU je donijela strategiju za plastiku u skladu s kojom će plastična ambalaža na tržištu EU-a do 2030. biti prikladna za recikliranje, potrošnja plastike za jednokratnu upotrebu smanjit će se, a namjerna upotreba mikroplastike bit će ograničena. Također se radi i na smanjivanju uporabe mikroplastike u kozmetici, a u 2015. Europski Parlament je već ograničio upotrebu plastičnih vrećica.

Dana 27. rujna 2023. u Službenom listu Europske unije objavljena je Uredba Komisije (EU) 2023/2055 od 25. rujna 2023. o izmjeni Priloga XVII. Uredbe (EZ) br. 1907/2006 u pogledu mikročestica sintetičkih polimera. Uredba je stupila na snagu 17. listopada 2023. te je u potpunosti obvezujuća i izravno primjenjiva u svim državama članicama.

Izvor: ZZJZ Dubrovačko-neretvanske županije