Pet mitova o emocionalnom prejedanju

Danas smo možda više nego ikada prije u povijesti opsjednuti hranom, dijetama, ali i poremećajima vezanima uz prehranu. Gotovo da nema čitanije internetske stranice ili profila na društvenim mrežama koji nije podijelio neki svoj recept, udijelio savjet o nekoj čudotvornoj dijeti ili razmišljanje vezano uz hranu ili (ne)zdrave prehrambene navike. Sukladno ovoj današnjoj opsesiji sve se više priča i o tzv. emocionalnom prejedanju. No što doista znamo o ovom fenomenu, zapitali su se stručnjaci poznatog web portala Psychology Today čiju analizu donosimo ovdje.

Stručnjaci se slažu da je emocionalno prejedanje neželjeni pratilac naše opsesije vitkom linijom i glavni razlog zbog kojeg nam je teško izgubiti suvišne kilograme. Stotine različitih programa za kontrolu tjelesne težine, koji su se pojavili tijekom proteklih godina, stvorili su određene mitove o održavanju tjelesne težine, a posebice o emocionalnom prejedanju koje samo zamagljuje pravu prirodu emocija i našu motivaciju zašto smo skloni hrani.

Mit #1 Emocionalno prejedanje se razlikuje od drugih vrsta uzimanja hrane

Svako uzimanje hrane je emocionalno. Pokušaji da eliminiramo emocije dok se hranimo samo povećavaju našu nesvjesnu motivaciju da se prihvatimo hrane koja nam donosi emocionalnu ugodu u formi pojačanih senzornih atrakcija (okusa, mirisa, teksture, slatkoće, slanosti, masnoće). Zbog toga naše odluke da brokulu zamijenimo čokoladom gotovo uvijek doživljavaju neuspjeh.

Pokušaji eliminiranja emocionalnog aspekta kod uzimanja hrane zanemaruju „deprivacijsku motivaciju“ tj. poriv da zgrabite sve što je hranjivo pred vama jer vam je ograničen pristup određenoj hrani ili vam je zabranjena (npr. zbog dijete). Prisjetite se ovdje da je Adamu i Evi bio zabranjen pristup samo jednoj maloj voćki (i to s kojim posljedicama), dok nama danas „zabranjuju“ konzumaciju cijelog niz namirnica.

Baš zbog toga što ne možemo odvojiti emocije i uzimanje hrane, održivi program kontrole tjelesne težine ovisi o mnoštvu emocija koje ga podupiru. No glavni mehanizam koji je ovdje na djelu je podsvjesni izbor između našeg osjećaja zakinutosti i vrijednosti koje smatramo važnima.

Kod uzimanja hrane kojim upravlja osjećaj zakinutosti nastojimo izbjeći negativne emocije koje nam donose osjećaj krivice, osjećaj manje vrijednosti, odbačenosti, bespomoćnosti, nevoljenosti. Veza između osjećaja zakinutosti i mamca visokoenergetske hrane, tj. one koje pruža multisenzorni užitak, je neodoljiva. I baš zbog toga, osjećaj zakinutosti troši našu energiju i nanosi nam psihičku bol uslijed čega posežemo za kaloričnom hranom kako bismo smanjili tu istu bol i nakratko vratili energiju.

Izbjegavajte brze zalogaje

Upravo zato smo skloni brzim zalogajima kada našim ponašanjem upravlja osjećaj zakinutosti. Znamo da će čim prestanemo jesti, osjećaj biti još gori i da će nam energija splasnuti. Stoga ne prestajemo jesti sve dok nam tijelo ne kaže da to učinimo. Ako je naš osjećaj zakinutosti vrlo snažan, a vještina da njime ovladamo nerazvijena, prejedanje se pretvara u „napade na hranu“, a samu hranu pretvara u instrument nanošenja štete našem zdravlju i boljitku.

Nasuprot tome, uzimanje hrane koje je usklađeno s našim unutarnjim vrijednostima postaje izraz naše vlastite vrijednosti. Umjesto da se fokusiramo na ono što ne možemo imati ili jesti, pažnju preusmjeravamo na izgradnju pozitivnih vrijednosti u životu. Te nam vrijednosti pomažu da prestanemo razmišljati o svojoj težini ili hrani te počnemo gledati na sebe i druge s više suosjećanja. Čim počnete više vrednovati sebe, automatski ćete bolje vrednovati svoje zdravlje te naučiti kako se motivirati malim činovima dobre volje.

Mit #2 Kada izgubim na težini imat ću bolje mišljenje o sebi

Programi za gubitak tjelesne težine podupiru ovu široko rasprostranjenu motivacijsku dogmu. Ona je često sadržana u načinu rezoniranja koji vas navodi da razmišljate o tome „kako ne biste voljeli izgledati u ogledalu“ ili kako biste trebali revno slijediti zacrtane „ciljeve“ i „parole“.

Te vam parole mogu savjetovati „da prihvatite vlastitu debljinu“ te da ustrajete u programu bez obzira na povratak neželjenih kilograma. No nijedna potpora riječima neće moći umanjiti emocionalni učinak kojeg ostavljaju pravila mršavljenja na vas: činjenicu da ćete se osjećati kao gubitnik sve dok ne dosegnete zacrtane ciljeve.

No ciljevi i pravila mršavljenja, koji su dio svakog programa za gubitak kilograma, imaju već po sebi ugrađen strukturni promašaj: bez obzira hoćete li na kraju izaći kao pobjednik, vi ste ujedno i gubitnik. Čak i kada ostvarite svoj zadani cilj gubitka kilograma, statistika kaže da ćete ih opet vratiti. Otud ona poznata dosjetka: „Izgubio sam 20 kilograma, ali sam dobio 22“. Ciljevi, parole i pravila mršavljenja potaknut će vaš osjećaj zakinutosti više nego što će izgraditi osjećaj za temeljne vrijednosti.

No najgore kod ovog mita („imat ću bolje mišljenje kada izgubim na težini“) je to što je samo tužno iskrivljenje tvrdokorne stvarnosti: težinu nećete uspjeti izgubiti sve dok ne počnete bolje vrednovati sebe. Što mislite tko je više sklon prejedanju: onaj tko vrednuje sebe ili onaj tko to ne čini?

Mit #3 Prejedamo se iz dosade

Pronaći nešto što bi nas moglo zainteresirati – to je prirodna motivacija koja leži iza osjećaja dosade. Ako doista želite izbjeći dosadu, nećete jesti, nego ćete se početi zanimati za ovaj ili onaj fenomen ili stvar. Ljudi koji se dosađuju prejedaju se samo ako njihova dosada izvire iz osjećaja zakinutosti. Ako vam osjećaj dosade kaže da ste nezanimljivi ili nedostatni, mozak će pad energije u vašem organizmu zamijeniti za glad i time povećati izglede da se počnete tješiti hranom.

Mit #4 Jedemo da bismo se utješili

Ovaj je mit toliko raširen da nas mnogi časopisi tjeraju da napravimo svoju listu „namirnica za utjehu“: kolača, čokolade, mesa, sladoleda i slično. Da postoje namirnice koje doista donose utjehu, onda bi proizvođači alkohola davno ostali bez posla.

To što neke ljude smiruje uzimanje hrane nema veze sa samim namirnicama, nego s temeljnim vrijednostima koje su izgradili. Oni se u tom trenutku mogu osjećati kao da su se pobrinuli za sebe i, što je još važnije, mogu uzimati hranu a da se ne prejedaju.

Kada vas vaše izgrađene vrijednosti motiviraju na uzimanje hrane (kao i kod svega drugog u životu), najvjerojatnija je posljedica da ćete se osjećati ugodno i zadovoljno.

No ako vas osjećaj zakinutosti navede da uzimate hranu zbog potrebe za utjehom, vrlo brzo će vas osvojiti osjećaj krivice ili srama. Kada malo bolje razmislite, nije li neozbiljno reći da jedete zbog postizanja utjehe premda je rezultat vašeg prejedanja fizička i psihološka neugoda?

Mit #5 Prejedamo se zbog ljubavi (jer su nam naše majke hranom iskazivale ljubav)

Ovo je posebno štetan mit. Nije rijedak slučaj da njegovi zagovaratelji spočitavaju osobama koje se emocionalno prejedaju da to čine jer im majke nisu iskazivale dovoljno ljubavi davanjem hrane. No, znate što, iskazivanje privrženosti hranom je posve uobičajena stvar. Općenito gledajući, velika većina ljudi koristi hranu kao način izražavanja ljubavi prema djeci, uključujući i onu djecu koja ostaju mršava dok se razvijaju ili odrastaju. Pažnju bi radije trebali usmjeriti na roditelje koji prave problem djeci oko toga koju bi hranu trebala jesti jer su upravo oni ti koji stvaraju uvjete za nastanak prehrambenih poremećaja kod mališana.

Ako i zanemarimo empirijske činjenice, prejedanje zbog utjehe ili ljubavi zanemaruje zdravorazumski način razmišljanja. Prije nego ostvarenju ljubavi, prejedanje vodi samooptuživanju i gađenju prema sebi. U tom smislu treba primijetiti i to da neki ljudi nastavljaju jesti i kada su posve siti samo da bi se mogli osjećati loše. A gađenje prema sebi vodi nas samo u jednom smjeru: prema autodestruktivnom ponašanju.

Po svoj prilici, ne prejedamo se iz osjećaja ljubavi, nego zbog osjećaja zakinutosti koji nas ne čini dovoljno voljenima, prihvaćenima ili vrednijima. A tu prazninu ne uspijeva ispuniti ni bezbroj zalogaja za kojima ćemo možda posegnuti.

Izvor: https://www.psychologytoday.com/us/blog/anger-in-the-age-entitlement/202101/five-myths-emotional-eating