Oprosti, ali ne znam tko si: prosopagnozija ili sljepilo za lica

U trgovini ste i birate šampon, kad vam prilazi nasmiješena osoba i srdačno vam se obraća: „Bok, Lana, tražiš šampon? Preporučujem ti ovaj!“. Jasno vam je da vas ta osoba poznaje i da vjerojatno vi poznajete nju, ali nemate pojma tko je i očajnički prebirete po sjećanjima. Ako doživljavate ovakva iskustva, moguće je da patite od prosopagnozije, poremećaja poznatog i kao sljepilo za lica. 

Naziv prosopagnozija dolazi od grčkog prosopon, što znači lice, i agnozija – neznanje. To je složen neurološki poremećaj, koji redovno snažno utječe na razne aspekte života. Oko 2,5 posto stanovništva pati od urođenog oblika, dok ih manji postotak razvija ovaj poremećaj naknadno uslijed oštećenja mozga. Prosopagnozija može uzrokovati poteškoće u prepoznavanju čak i lica najbližih, poput članova obitelji ili prijatelja.

Socijalna anksioznost i izolacija

Čovjek zahvaćen sljepilom za lica sporo otkriva da nešto nije u redu s njegovim opažanjem. Obično razvija svijest o tome kroz niz epizoda u kojima ne uspijeva prepoznati ljude koji, sudeći po njihovom ponašanju, poznaju njega. Neki shvate da imaju problem nakon što višekratno primijete da drugi lako prepoznaju osobe koje oni ne mogu.

Tko je slijep za lica osjeća nelagodu u situacijama u kojima se očekuje glatko međusobno prepoznavanje, poput obiteljskih okupljanja ili poslovnih sastanaka. Pojedinac koji pati od ovog poremećaja kloni se takvih prilika da bi izbjegao neugodnosti, što može dovesti do daljnjeg smanjenja društvenih interakcija i produbljenja izolacije.

Ograničena kulturna svijest o prosopagnoziji i nevjerica koju drugi izražavaju na samu pomisao o takvoj smetnji, pridonosi odvojenosti od društva. Istraživanja pokazuju da i odrasli i djeca s prosopagnozijom imaju više stope socijalne anksioznosti.

Profesorica sa sljepilom na lica

Jennifer Golbeck, doktorica znanosti i profesorica na Fakultetu informatičkih studija pri Sveučilištu Maryland, opisala je svoj slučaj u časopisu Psychology Today, navodeći niz situacija koje su bile neugodne i njoj i onima koje je susretala.

Jednom je sjedila s mužem u restoranu i jela, kad je njihovom stolu prišao par. Na njen užas, žena joj je rekla: „Zdravo, Jen!“

„Tko su ovi ljudi koji me poznaju? Susjedi? Prijatelji s hokeja? Kolege?“, mozgala je dr. Golbeck. „Listala sam mentalni katalog žena u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim, nadajući se da će mi se upaliti lampica. ‘Oh, zdravo!’ odgovorila sam, oponašajući njeno oduševljenje susretom“.

Snalažljivim vođenjem razgovora uspjela je sakriti od tog para da nema pojma tko su, ali se je svejedno osjećala izgubljeno. Tek je na putu kući povezala konce.

„Ah, pa to je Joan. Dugogodišnja kolegica s odjela, koju sam viđala nekoliko puta tjedno. Bila je na zabavama kod mene doma“.

Prepoznaje muža svaki drugi put

Dr. Golbeck živi s umjereno teškom nesposobnošću prepoznavanja lica. To nije stvar slabovidnosti, ni snižene inteligencije, niti manjka zanimanja za ljude, nego kvar na mozgovnom mehanizmu pohrane i obrade podataka o licima. Da biste si dočarali taj poremećaj, sugerira dr. Golbeck, pogledajte fotografije ljudi koje poznajete okrenute naopako. Vaš ih mozak ne bi odmah prepoznao. Morali biste uložiti trud da shvatite tko su.

Ljudi s umjerenim sljepilom za lica ponekad prepoznaju slavne osobe i kolege, ali ako promijene frizuru, drugačije se obuku ili se pojave izvan uobičajenog okvira, primjerice u kafiću umjesto u uredu, pretvaraju se u potpune neznance. U najtežim slučajevima prosopagnozije, osoba ne može prepoznati ni sebe na fotografiji ili u ogledalu.

Dr. Golbeck kaže da većinom prepoznaje sebe, a razaznaje muža u gužvi u 50 posto slučajeva. „Znam da je to on po njegovom karakterističnom hodu, četvrtastoj čeljusti i obliku očiju kad se smije, što čini kad god me vidi“.

Nesvjesni poremećaja do odrasle dobi

Mnogi ljudi s urođenim sljepilom za lica nisu svjesni da imaju poremećaj do odrasle dobi. Ako odrastate s tim, ne znate da se vaša percepcija razlikuje od tuđe. Dr. Golbeck osvijestila je svoje stanje tek u ranim tridesetima kad joj je suigrač u miješanoj hokejskoj ekipi spontano počeo govoriti o svojim teškoćama s licima. Rekao joj je da se pri susretima s ljudima ponajviše oslanja na njihove zube, koji se neznatno mijenjaju kroz život. Iz suigračevih riječi razabrala je da oboje imaju jednake tegobe i da se po tome izdvajaju od velike većine. 

Kada je shvatila kakav poremećaj ima, mnoge neugodne epizode iz ranijih godina postale su joj jasne. Jednu od najtraumatičnijih doživjela je s tri ili četiri godine, kad nije prepoznala majku na povratku kući od frizera, gdje je dala napraviti trajnu. „Počela sam plakati jer nisam znala tko je ta žena. Bila sam prestrašena da je moja mama otišla i da ju je zamijenila neznanka“.

Ljudska lica mutna, pseća kristalno jasna

Istraživanja su utvrdila da je za prepoznavanje ljudskih lica zadužen dio mozga zvan fusiformni girus. Kod ljudi s prosopagnozijom, taj je dio „u kvaru“, pa se njihovi mozgovi oslanjaju na druge, manje precizne mehanizme.

Paradoks je da ljudi s prosopagnozijom bez poteškoća razlikuju lica pasa. Dr. Golbeck pamti i prepoznaje pojedine pse istih pasmina čak i ako ih je posljednji put vidjela prije više godina. Otkad je otkrila da ima prosopagnoziju, upoznala je veći broj ljudi s istim poremećajem i utvrdila da i oni lakoćom prepoznaju pse.

Istraživanja su pokazala da je za prepoznavanje životinja zadužen drugi dio mozga, lingvalni girus, koji se nalazi pored fusiformnog girusa. Onome tko ima normalan lingvalni girus, životinjska se lica pojavljuju kristalno jasna.

Lijeka nema, no pomažu trikovi

U medicinskom smislu, nema specifičnog lijeka za prosopagnoziju, ali postoje terapijski pristupi poput kognitivne psihoterapije, koja poučava vježbe i tehnike za poboljšavanje prepoznavanja.

Osobe s ovim poremećajem mogu si pomoći same razvijanjem kompenzacijskih strategija snalaženja u društvu. To uključuje pamćenje izraženih pojedinosti na tuđim licima – očiju, osmijeha i zubi, kao i pratećih osobina kao što su glas, stas, način hoda ili stil odijevanja.

Ima još trikova koji olakšavaju ophođenje slijepima za lica. Primjerice, dr. Golbeck prilikom susreta ne kaže, „drago mi je što sam vas upoznala“, jer je moguće da se već znaju. Umjesto toga kaže, „drago mi je što smo se sreli“, što ima smisla i s novim i sa starim poznanicima. Priličan je to teret za snalaženje u situacijama koje većini ne pričinjavaju nikakav problem. Nekima mogu pomoći bližnji, kao što čini suprug dr. Golbeck.

„Kada sretnemo ljude, on pri pozdravu odmah kaže njihovo ime. Ako ih on ne prepozna, ja pitam: ‘Jeste li upoznali mog supruga?’ On se predstavi, oni kažu svoje ime, a ja dobijem potrebnu informaciju.“