Ne ide na silu: zašto pokušaji opuštanja od stresa mogu izazvati dodatni stres?

U današnjem užurbanom svijetu, stres je postao neizbježan dio svakodnevnog života. Svi se trudimo pronaći načine kako bismo se opustili i smanjili razinu stresa i tjeskobe. Međutim, što kad pokušaji da se opustimo izazovu dodatni stres?

Iako prepoznajemo potrebu za opuštanjem, prisiljavanje na opuštanje može imati suprotan učinak. Ovaj fenomen, poznat kao „stresno“ ili „prisilno“ opuštanje (na engleskom stresslaxing), može uzrokovati povećanu tjeskobu i brigu, čineći opuštanje gotovo nemogućim.

Tri glavna razloga zašto nam može biti teško opustiti se

Prema stručnjacima web stranice Inverse.com postoji nekoliko razloga zašto se ljudi ne mogu opustiti unatoč svojim naporima.

• Jedan od razloga je poricanje stresa, gdje ljudi pokušavaju zanemariti ili negirati da su pod stresom, što samo pojačava osjećaj tjeskobe.
• Drugi razlog je zabrinutost zbog toga što će drugi ljudi misliti. Kad smo previše fokusirani na mišljenja drugih, teško se možemo potpuno opustiti.
• Treći razlog je nemogućnost donošenja odluka, gdje stalno preispitujemo svoje odluke i pitamo se jesmo li odabrali pravi način opuštanja, što dodatno povećava stres.

Kontraproduktivno opuštanje

Fenomen „stresslaxinga” istražili su i stručnjaci zdravstvene web stranice Healthline.com čije vam odabrane naglaske donosimo u nastavku teksta.

Odgovor na pitanje zašto prisilno opuštanje može biti kontraproduktivno, ponudili su eminentni psiholozi i psihoterapeuti te objasnili ovu složenu pojavu.

Psihijatar Dr. Michael Schirripa, objašnjava za Healthline da se ovaj fenomen javlja kada se ljudi u stanju tjeskobe ili stresa pokušavaju smiriti i opustiti na silu. Kad se prisiljavamo na opuštanje, možemo postati još anksiozniji jer brinemo o tome koliko se učinkovito opuštamo.

Istraživanja sugeriraju da su osobe koje već pate od generalizirane anksioznosti ili prekomjernog razmišljanja sklonije ovoj pojavi. Također, takvi pojedinci mogu doživjeti panične napadaje uz postojeću anksioznost i stres. Neki se čak mogu osjećati depresivno zato što razmišljaju o tome kako se ne mogu slobodno opustiti.

Zašto se mozak opire opuštanju?

Na mnogo različitih načina se naš mozak opire opuštanju. Jedan dio mozga uporan je u tome, a zove se amigdala. Taj dio mozga uvijek je na oprezu i traži opasnosti. Profesor Schirripa ističe da su naši mozgovi uvijek „uključeni“ te da su dizajnirani da budu zabrinuti. Uvijek prisutna uzbunjenost ili tjeskoba mogu nas održati na životu tako što nas čine svjesnima potencijalnih opasnosti i prijetnji.

Ljudi koji su tjeskobni ili pretjerano razmišljaju imaju više poteškoća s kognitivnom kontrolom, što znači da teško mogu staviti određene misli „na čekanje“. Oni imaju potrebu za time da stalno budu aktivni jer im opuštanje i mir mogu probuditi negativne misli ili traumatična sjećanja.

Zašto nam je teško postići opuštanje?

Vanjski pritisci poput posla, škole, obiteljskih ili drugih obaveza mogu nas natjerati da se osjećamo „uključenima“ i na raspolaganju drugima. Profesor Schirripa ističe da smo tada pod pritiskom ispunjenja obaveza uz percepciju da nemamo pravo na vrijeme za opuštanje.

Psihologinja Deborah Serani primjećuje da u današnjem životnom okruženju radno vrijeme i vrijeme za slobodne aktivnosti više nemaju jasne granice. Prije su radni dani završavali u 17 sati, a vikendi su bili rezervirani za odmor. Danas su te granice nestale, a tehnologija i dostupnost koju nam pružaju društvene mreže zamaglile su granicu između rada i igre, što otežava pronalaženje vremena za opuštanje.

Što nam čini kronični stres?

Kronični stres povezan je s mnogim zdravstvenim problemima, između ostalog i s povećanim rizikom od visokog krvnog tlaka. U tom stanju podložniji smo opasnosti od nastanka srčanih i moždanih udara, kroničnog umora, pojave čireva, glavobolje, bolova u leđima, poteškoća s koncentracijom i razdražljivosti. Depresija i anksioznost mogu rasti, a s njima i narušeni društveni i interpersonalni odnosi.

Klinička psihologinja Natalie Christine Dattilo napominje da nemogućnost ispravnog „isključivanja“ briga i odgađanje opuštanja mogu djelovati na naš živčani sustav tako da je pod pretjeranom stimulacijom, što dugoročno otežava mogućnost opuštanja i „destresiranja“.

Kako si pomoći da se bolje opustimo?

Kada se pokušavate opustiti, prihvatite činjenicu da opuštanje nije pasivna aktivnost te da ne dolazi svima prirodno. Dattilo ističe da je opuštanje vještina koju trebamo redovito prakticirati kako bismo u potpunosti iskusili njezine blagotvorne učinke.

Pravi cilj opuštanja je „usporiti“ naš živčani sustav, što se postiže aktivnim prihvaćanjem relaksacije.

Da biste u tome uspjeli, isprobajte sljedeće tehnike:

Postavite granicu između posla i privatnog života: ostavite radne zadatke za sutradan; „odštekajte“ se navečer ranije s interneta ili pametnog telefona.

Prakticirajte jednostavne metode opuštanja ili meditacije: na primjer, smjestite se u udoban sjedeći položaj, zatvorite oči, svjesno opustite mišiće i primijenite tehniku dubokog disanja u trajanju od pet do dvadesetak minuta, ovisno o vašim mogućnostima.

Kreirajte popis odrađenih aktivnosti: kako biste se osjećali opuštenije, fokusirajte se na popis postignutih stvari kako biste se prisjetili što ste već obavili, umjesto da razmišljate o tome što još trebate završiti.

Koristite tehniku „5, 4, 3, 2, 1“: predočite si tijekom opuštanja pet stvari koje možete vidjeti, četiri koje možete dotaknuti, tri koje možete čuti, dvije koje možete namirisati i jednu koju možete okusiti.

Prakticiranje ovih strategija pomoći će vam kod prirodnijeg procesa opuštanja, to jest spriječit će da previše razmišljate o stresu i rješavanju stresa, a koji vam samo mogu postati prepreka u postizanju istinskog opuštanja u borbi protiv stresa.

Korišteni izvori: Inverse, Healthline