“Mogu prihvatiti neuspjeh, ali ne mogu prihvatiti da prestanem pokušavati”

Jako volim sudjelovati i u humanitarnim utrkama, to me ispunjava – radim ono što najviše volim, a ujedno pomažem onima kojima je pomoć najpotrebnija

Najbolja sportašica iz Slatine, Doroteja Santi, svoje prve kilometre na atletskim stazama počela je osvajati s deset godina. Uobičajene dječje igre zamijenila je posebnom “igrom” na treninzima, gdje je ubrzo do izražaja došao njezin veliki potencijal, a ljubav prema atletici je iz godine u godinu sve više rasla.

“Nikada nisam razmišljala o tome da ću se jednog dana profesionalno baviti sportom, sve se dogodilo brzo i spontano. Radila sam ono što najviše volim, čemu me najviše naučila moja trenerica, prof. Tomislava Medvedović, koja nikada nije tražila neke nedostižne rezultate nego je težila tome da istinski volim ono što radim, a to je trčanje. Sada znam sanjariti o postizanju još većih rezultata”, priča nam nasmijana 21-godišnja Slatinjanka koja je uspješno “utrčala” i u ADIVA inicijativu za poticanje izvrsnosti mladih Hrvatske te osvojila stipendiju.

“Treninge sam uvijek odrađivala do kraja i nikada se nisam štedjela. Zbog atletike je, naravno, bilo mnogo odricanja, ali to je moja velika ljubav pa mi nije bilo teško. Najviše sam se morala odricati izlazaka s prijateljima, pogotovo uoči natjecanja, morala sam paziti na to koju hranu konzumiram te kojim se aktivnostima bavim uoči priprema za natjecanje”, kaže Doroteja koja je sudjelovala na svakom državnom prvenstvu u krosu, u brojnim uličnim utrkama u Osijeku, Varaždinu, Virovitici, Zagrebu i drugim mjestima, da bi na Prvenstvu Hrvatske u atletici 2011. godine postala državna prvakinja na 1500 metara. Na temelju dosadašnjih rezultata, 2015. i 2016. godine Hrvatski atletski savez pozvao je Doroteju da sudjeluje u natjecanjima kao članica hrvatske reprezentacije.

Djeca su naša budućnost

“Jako volim sudjelovati i u humanitarnim utrkama, to me ispunjava – radim ono što najviše volim, a ujedno pomažem onima kojima je pomoć najpotrebnija. Osim trčanja, najdraži mi je hobi ukrašavanje noktiju, u tome stvarno uživam. Volim se i voziti biciklom, rolati se i jednostavno uživati u prirodi na svježem zraku”, opisuje svakodnevne aktivnosti u kojima nalazi ispunjenje.

Iako kaže da nema uzor, Doroteja se divi našoj najboljoj hrvatskoj atletičarki Matei Parlov, koja je ujedno i hrvatska rekorderka na 3000 metara, a uz to usklađuje sve svoje obaveze s treninzima i natjecanjima. Naša stipendistica je studentica treće godine Učiteljskog studija na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku. U budućnosti sebe vidi kao uspješnu učiteljicu, a nada se, i kao atletsku trenericu koja je okružena djecom. “Djeca su naša budućnost pa bih ih voljela pokušati izvesti na pravi put, poticati ih da rade ono što najviše vole i da u životu budu što uspješniji”, zaključila je Doroteja.

Ne skriva da je i njezin san, poput mnogih drugih atletičara, sudjelovanje na Olimpijskim igrama. No svjesna je brojnih prepreka na putu do uspjeha.

Treninge sam uvijek odrađivala do kraja i nikada se nisam štedjela. Zbog atletike je, naravno, bilo mnogo odricanja, ali to je moja velika ljubav pa mi nije bilo teško

Nikada ne odustajte

“U Hrvatskoj je jako teško uspjeti u atletici. Ima mnogo vrsnih atletičara, ali mislim da im se ovdje ne nudi sve ono što im je potrebno kako bi bili još bolji, pa se stoga mnogi od njih i odlučuju na odlazak u inozemstvo. Da mi se ponudi takva prilika, vjerojatno bih pristala, pa makar samo da pokušam”, kaže Doroteja koju je doista teško obeshrabriti. “Mogu prihvatiti neuspjeh, ali ne mogu prihvatiti da prestanem pokušavati”, otkrila nam je Doroteja svoju misao vodilju, koja je zapravo izjava slavnog košarkaša Michaela Jordana. Ni svoje “karte” ne polaže na talent nego naglašava da se bez upornosti, truda i zalaganja ništa ne postiže.

Tako i mladim talentima poručuje da iskoriste svoj potencijal i budu uporni te da nikada, ali baš nikada ne odustaju, pa čak i onda kada im je najteže.

“Svi sportaši imaju svoje uspone i padove, tako sam ih imala i ja. Ako ikada i padnete, najvažnije je ustati se i biti još jači. Željela bih poručiti i roditeljima da budu velika podrška svojoj djeci kao što su moji roditelji bili meni “, zaključuje Doroteja.