Lucijin sjaj u tami – slabovidnost nije prepreka za ostvarenje snova

Što znamo o svijetu oko nas, kako ga spoznajemo? Još smo u školi učili da ljudi imaju pet osjetila kojima doživljavaju svijet oko sebe – vid, sluh, dodir, okus i njuh. Više od 80 posto informacija primamo putem vida pa nam je uglavnom teško zamisliti kako bismo se osjećali da se iznenada nađemo u tami ili pak gustoj magli ili da nam je tako cijelog života?

U svijetu živi oko 39 milijuna slijepih te 246 milijuna slabovidnih osoba, barem tako procjenjuje Svjetska zdravstvena organizacija, a u Hrvatskoj postoji oko 18.000 osoba čiji su uzrok invaliditeta sljepoća i znatna slabovidnost. Njima je posvećen i Međunarodni dan bijelog štapa, koji se svake godine obilježava 15. listopada, pa je to prilika da se piše o tegobama i problemima s kojima se susreću slijepe i slabovidne osobe.

Tko što vidi?

No među njima postoje ljudi koji, iako žive u mraku ili sumraku, svojim primjerom osvjetljavaju svijet oko sebe tjerajući nas da se pitamo nisu li nas naše zdrave oči zapravo učinile„kratkovidnima”, pa i „slijepima” na boje života i mogućnosti koje nam svijet pruža? Ako te slijepe i slabovidne osobe uspijevaju voditi normalan život, pa čak i postići puno više od većine ljudi sa zdravim očima, tko od koga treba više učiti?

Slabovidnost mi je prepreka u onoj mjeri u kojoj ja to dopustim

Ovaj smo put inspiraciju pronašli u mladoj hrvatskoj judašici, paraolimpijki Luciji Brešković (22), djevojci koju slabovidnost nije spriječila da studira, skuplja sportske medalje i kuje planove za budućnost.

“Slabovidnost mi je prepreka u onoj mjeri u kojoj ja to dopustim”, ističe Lucija. S njom je besmisleno čak i pokušati razgovarati o njezinoj „bolesti”, odnosno nekakvom poremećaju, problemu, što je inače naše uobičajeno i prvo pitanje sugovornicima s obzirom na prirodu časopisa. Lucija svoju dijagnozu ne zna, odnosno misli da je slabovidnost povezana s albinizmom zbog nedostatka pigmenta. Drugih zdravstvenih tegoba nema, osim povremenih lakših sportskih ozljeda, a i njih će spomenuti s osmijehom.

Isti kao druga djeca

Lucija ima tri mlađe sestre i mlađeg brata, a troje ih je rođeno s albinizmom, prirođenom i nasljednom nesposobnošću organizma da stvara pigment melanin zbog čega doista i jesu slabovidni. No roditelji među njima ne prave nikakve razlike i od sve djece očekuju jednako.

“Odmalena se igramo vani, trčimo, penjali smo se po stablima, padali, razbijali se kao i sva druga djeca. Jedino na što su nas roditelji tjerali jest da nosimo kape zbog sunca i da se mažemo na plaži, što nikada nikome nije bilo drago”, prisjeća se mlada Splićanka čvrsto uvjerena da upravo tako trebaju postupiti i drugi roditelji slijepe i slabovidne djece.

“Oni trebaju prihvatiti njihove ‘nedostatke’ jer je to prvi korak da ih i djeca sama prihvate, a mladima poručujem da nekome otkriju svoje snove, da izgovore svoje želje i ambicije te krenu u njihovo ostvarivanje”, savjetuje Lucija.

Roditelji slijepe i slabovidne djece trebaju prihvatiti njihove ‘nedostatke’ jer je to prvi korak da ih i djeca sama prihvate

Ona ima brojne snove – neke je već ostvarila, a drugi tek čekaju da budu ostvareni. Medalje iz juda više i ne broji, a gubitak bronce na prošlogodišnjim paraolimpijskim igrama u Riju nije na njoj ostavio trag niti ju je skrenuo s puta te je i ljetos osvojila srebrnu medalju na Europskom IBSA prvenstvu u judu za slijepe i slabovidne osobe.

“Do kraja godine bit će državno prvenstvo u regularnom judu za natjecatelje do 23 godine, a već dogodine u ovo vrijeme je Svjetsko prvenstvo za koje se već pripremam”, kaže Lucija koja ne propušta nijedan trening u Judo klubu Kaštela pod vodstvom trenera Boška Rozge.

Prilagodba svijeta

No njezin život i planovi nikako nisu usmjereni samo na sport – jesenas je upisala treću godinu teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, ovog listopada sudjeluje u velikoj volonterskoj akciji „72 sata bez kompromisa”, sprema se za PKP – planinarski križni put mladih, a u planu je i doček Nove godine u Baselu jer voli putovati. Rado bi ona upisala i studij psihologije u Rimu, no već je i ovako natrpana obavezama. Intenzivni treninzi i učenje jednostavno ne ostavljaju previše prostora.

Ne bih rekla da sam zakinuta, iako bih ponekad dala sve da mogu nešto vidjeti. A postoji i ružna strana svijeta za koju uvijek kažem: hvala ti, Bože, što ja to ne vidim

Na kraju razgovora nismo se mogli oduprijeti pitanju osjeća li se možda ipak zakinutom zbog slabovidnosti u odnosu na ostale? O tome ne razmišlja previše, prilagođava se, kaže, sebi kao što i drugi ljudi svijet prilagođavaju sebi kako im odgovara. Ponekad joj je teško učiti ili trenirati, obaviti obične stvari kao što je šoping, no sve to brzo prođe i tome ne treba pridavati preveliku pozornost.

“Ne bih rekla da sam zakinuta, iako bih ponekad dala sve da mogu nešto vidjeti. Vid je samo jedno od osjetila, svijet se može iskusiti i drugačije – nekad dodir ili miris ostave jači dojam. A postoji i ružna strana svijeta za koju uvijek kažem: hvala ti, Bože, što ja to ne vidim”, otkriva Lucija.

Često možemo čuti da netko za nekoga kaže: „Ne vidi uz zdrave oči.” Možda bismo zapravo češće trebali gledati srcem, poput Lucije – svijet tada postaje mnogo svjetliji i jasniji.