Ljudski mozak – savršenstvo prirode, moćno računalo tijela

U istodobnom koordiniranju i kontroli fizičkih funkcija naš je mozak moćniji i od najmoćnijeg računala, a osim toga stvara misli i osjećaje te pohranjuje sjećanja. Bilo bi nemoguće da mozak uvijek funkcionira besprijekorno. I on se umara i obolijeva. 

Prosječni mozak odrasle osobe sadrži više od 100 milijardi živčanih stanica, koje se zovu neuroni i koje su živcima povezane s ostatkom tijela. U mozgu ima i trilijun drugih vrsta stanica koje su nužne za oblik mozga i zovu se glija. Mozak je zapravo sastavljen od čak 78 posto vode.

Zanimljivo je da je naš mozak aktivniji noću nego danju, što je vjerojatno i razlog zašto sanjamo, iako se većine snova ne sjećamo

1000 terabajta memorije

Živčani impulsi u mozak i iz njega putuju brzinom koja ovisi o živčanom vlaknu koje ga provodi, a najbrže se provodi brzinom od 120 m/s te stoga vrlo brzo možemo reagirati na podražaj. Istodobno mozak pohranjuje više informacija nego što se nalazi i u jednoj enciklopediji.

Znanstvenici su izračunali da bi to moglo biti, preračunato na memoriju računala, otprilike 1000 terabajta memorije. Zanimljivo je da je naš mozak aktivniji noću nego danju, što je vjerojatno i razlog zašto sanjamo, iako se većine snova ne sjećamo.

Mozak ne boli

Mozak sam za sebe ne boli, ali u njemu je centar za bol i svu bol osjećamo u mozgu, a posebno onu koju ne osjeća organ (jer je npr. amputiran), već je umišljamo i zove se fantomska bol.

Komplicirana građa

Mozak je vrlo kompleksan. U gruboj podjeli funkcija razlikujemo nekoliko dijelova.

Veliki mozak – u velikom mozgu je centar za inteligenciju, odnosno pamćenje, mišljenje, učenje i kontroliranje našeg ponašanja. On upravlja i voljnim pokretima i važnim osjetima. Veliki mozak ima lijevu i desnu stranu i smatra se da je lijeva odgovorna za logiku i govor, a desna za apstrakciju (umjetnost). Lijeva strana mozga upravlja desnom stranom tijela i obrnuto, desna strana mozga upravlja lijevom stranom tijela.

Srednji mozak – kontrolira napetost mišića i održava položaj tijela.

Mali mozak je središte organa za ravnotežu, usklađuje refleksne i voljne pokrete, ali i u njemu se zbivaju neke kognitivne funkcije kao što su pozornost i jezik.

Međumozak je dio koji zajedno s velikim mozgom upravlja vegetativnim centrima. Upravlja disanjem, radom srca, spavanjem i jedenjem, a odgovoran je i za fine osjete i osjete boli, temperature i svrbeža.

Centri važnih refleksa smješteni su u produženoj moždini. 

Četiri režnja

Veliki mozak je podijeljen u četiri režnja:

1. čeoni režanj koji određuje našu osobnost i omogućuje nam planiranje,
2. sljepoočni režanj u kojem je centar za zvuk i usklađivanje zvuka sa slikom,
3. tjemeni režanj u kojem je centar za osjet dodira i
4. zatiljni režanj u kojem je centar za vid i vidno pamćenje.

Hipotalamus i hipofiza

U mozgu se nalazi i mala moždana struktura: hipotalamus povezan s važnom žlijezdom s unutarnjim izlučivanjem, hipofizom.

Hipotalamus nadzire tjelesnu temperaturu, rad srca, krvni tlak, jedenje i pijenje, a uključen je i u upravljanje emocijama i motivacijom.

Hipofiza je “mozak” za ostale žlijezde s unutarnjim izlučivanjem jer nadzire njihov rad, ali i sama proizvodi važne hormone: hormon rasta, luteinizirajući hormon, prolaktin, ACT hormon, oksitocin i antidiuretski hormon, melanocit, a utječe i na rad bubrega, krvni tlak i promet tvari kroz tijelo. Upravo hipofiza upravlja pubertetom i “sazrijevanjem” osobe.

Kako mozak zapravo radi

Danas neuroznanstvenici znaju iznimno mnogo o tome kako i zašto naš mozak obavlja sve svoje funkcije, ali ipak, u usporedbi s onim što sve naš mozak može, vjerojatno znaju malo. No naposljetku sve se svodi na “jednostavnu” kemiju i fiziku, odnosno na električne impulse i kemijske reakcije, koji su iznimno komplicirani. Moglo bi se pojednostavniti i objasniti da neuroni rade poput električnih utičnica: uključeni odašilju električni impuls, a isključeni miruju. Tu električnu aktivnost mozga mjerimo EEG-om (elektroencefalogramom).

Ono što uključuje i isključuje neurone i šalje signale od jednog do drugog kemijski su spojevi koje nazivamo neurotransmiteri, koji se sintetiziraju u završecima neurona. Njih pak razgrađuju enzimi. Od neurotransmitera razlikujemo acetilkolin, adrenalin, noradrenalin, serotonin, dopamin, GABA-u (gama-aminomaslačnu kiselinu), glutaminsku kiselinu, endogene opiode.

Moglo bi se pojednostavniti i objasniti da neuroni rade poput električnih utičnica: uključeni odašilju električni impuls, a isključeni miruju. Tu električnu aktivnost mozga mjerimo EEG-om

Kako funkcionira bol

Na primjeru osjeta boli može se prikazati rad mozga. Npr. kad se porežemo po prstu, fini živci na prstu poslat će električni impuls i kemijske signale upale u kralježničku moždinu.

Ti impulsi će osloboditi neurotransmitere koji će “upaliti” neurone u kori velikog mozga, koji će “shvatiti” da se nešto dogodilo i poslati električni signal natrag na periferiju, gdje ćemo mi refleksno povući ruku.

>>Baš poput mišića, tako i naš mozak treba vježbe kako bismo održali dobro mentalno zdravlje do duboke starosti. Primjerice, Parkinsonova i Alzheimerova bolest se mogu prevenirati klasičnom glazbom.<<

Istodobno s odašiljanjem električnog impulsa za povlačenje ruke, neuroni će otpustiti i neurotransmitere endorfine, koji će aktivirati opioidne receptore i “blokirati” one kemijske signale upale i djelovati na smanjenje boli. Neuroznanstvenicima razumljivo, a laicima posve nejasno. No svima nam je važno da znamo da naš mozak sve obavlja gotovo besprijekorno.

Kad mozak “zakaže”

Bilo bi nemoguće da mozak uvijek funkcionira besprijekorno. I mozak se umara i obolijeva. Traume glave, virusi i bakterije ozljeđuju naš mozak, odnosno razaraju neurone. Tako razoreni, ne mogu više slati električne impulse i ovisno o zahvaćenom području dolazi do disfunkcije pojedinog organa, odnosno rada pojedinog organa.

Ponekad se ne zna što je dovelo do oštećenja, npr. zašto je neka osoba izgubila sluh ili vid, zašto ne razlikuje neke osjete, zašto ne može više nešto logički zaključiti. 

Postoje i degenerativne bolesti mozga poput demencija (Alzheimerove demencije) i multiple skleroze kod kojih propadaju neuroni. Postoje i bolesti koje su posljedica smanjenog ili povećanog lučenja neurotransmitera kao što su Parkinsonova bolest i gotovo sve psihijatrijske bolesti.