Kratka i doslovno slatka božićna priča: kako je nastao panettone

“C’era una volta a Milano…. “, bilo jednom u Milanu…

Ovako počinje priča o panettoneu, tradicionalnom talijanskom kolaču kojeg željno priželjkujemo svake godine u vrijeme blagdana. Iako njegovo porijeklo nije posve sigurno, drage su nam te slatke legende.

Dakle, jedne zime, u 15. stoljeću, vojvoda od Milana, Ludovico il Moro, organizirao je veličanstvenu Božićnu gozbu za sve dvorjane. Svaki od 12 luksuznih sljedova je nadgledao zaseban tim kuhara, a sve sa zadatkom da za vojvodu priprave bogatu i raskošnu gozbu. Do kraja večere, kuhinje dvorca bile su posve prazne, a desert još nije bio spremljen.

K tome je glavni slastičar bio posve rastrojen zbog zabranjene romanse s lijepom ženom plemića.  Krađa poljubaca u tajnom prolazu srednjovjekovnog dvorca omela ga je te nije primijetio da mu je desert zagorio! Toni, mladi perač posuđa, s oklijevanjem je prekinuo zanesene ljubavnike podsjećajući da „vojvoda očekuje slatko“. Što će učiniti?

Čarolija od ostataka

Sve što je ostalo u kuhinji bilo je nekoliko komadića narančine kore, neke grožđice i ostatak tijesta od propalog deserta. No i to je tijesto već stajalo tri dana te je bilo suho. Zaljubljenog kuhara uhvatila je panika; vojvoda, naime, nije bio poznat po toleranciji.

Toni je priskočio u pomoć. Dodao je preostali šećer i maslac na tijesto, korice agruma, grožđice, malo ih je natopio u slatkom vinu kojeg je našao i – bacio smjesu u okrugli visoki kalup od bakra. Smjestio ga je u pećnicu i pomolio se da ga kuhareva zanesenost poljupcima ne košta posla.

S obzirom na to da nije imao druge mogućnosti, slastičar je poslužio kolač vojvodi i gostima. A kad tamo, bogat i pahuljasto mekan i sladak, bucmasti kolač bio je toliko sjajan završetak večeri da je vojvoda pozvao slastičara u dvoranu da ga pred gostima pohvali! Usred pljeska, slastičar je priznao da je to kolač kojeg je ispekao Toni („dolce pan de Toni“, slatki kruh od Tonija). I tako je od tog priznanja nastalo ime popularne božićne slastice – panettone.

Panettone ili pandoro, pitanje je sad…

Prvi komercijalni panettone ugledao je svjetlo dana 1919. godine kada je Angelo Motta, talijanski poduzetnik i osnivač prehrambene tvrtke Motta, zapakirao prvi kolač u čarobnu kartonsku oblu kutiju. S vremenom se je recept mijenjao, pa je izvorni panettone – koji zahtijeva samo grožđice i kandirano voće – danas dostupan u nekoliko varijacija, uključujući panettone punjen čokoladom, limunskom skutom, likerom i još mnogo toga.

No na blagdanski se je stol ugurao i pandoro. S obzirom na to da Talijani shvaćaju hranu vrlo ozbiljnom temom, tako je i „suparništvo“ između panettonea i pandora stvarno. Pandoro je pak vrsta talijanskog božićnog slatkog kruha porijeklom iz Verone. Napravljen je od mekog, prozračnog tijesta koje pomalo podsjeća na kruh od brioša, a poslužuje se s obilno posipanim šećerom u prahu.

Pandoro ima prepoznatljiv oblik: kruh je visok i pravi se u posebno oblikovanoj posudi koja podsjeća na zvijezdu ili, točnije, krnju piramidu s osam kutova. Pri posluživanju ga možete rezati okomito na duge kriške ili vodoravno; u ovom drugom slučaju moguće je složiti kriške tako da se oblikuje neka vrsta slatkog božićnog drvca, savršenog za završetak božićne večere sa stilom.

Baš ovdje negdje, kod „dobar tek“, završava i polemika koja obično prati priču – pandoro ili panettone? Točan odgovor je samo jedan – oba! Pandoro protiv panettonea je kao derbi u nogometu u kojem se suprotstavljene strane nikada neće složiti. A jedini način da saznate koji je kolač najbolji jest kušati oba, pa tako pronaći svoj omiljeni. Pritom si slobodno uzmite vremena za višestruko kušanje, nema potrebe da odlučite na prvi griz, zar ne?