Korisni savjeti psihologa: kako prestati paničariti?

Sretni su oni koji mogu u kriznim situacijama ostati sabrani i donositi racionalne odluke. A sretni su i oni koji ne „rade od muhe slona“, pa ne vide u svakoj situaciji scenarij iz filmova katastrofe. Jer postoje, naravno, i oni koji se posijeku prilikom pripreme jela, pa već panično razmišljaju o infekciji, koji krivo stanu nogom, pa već pomišljaju o lomu kosti ili barem nekoj mikrotraumi, a danas najčešće paničarimo oko grlobolje ili povišene tjelesne temperature, ma koliko malo bila iznad 37℃.

Iako smo često i sami svjesni svog pretjerivanja, a vjerojatno nas je iskustvo naučilo da nam ne donosi ništa dobro već strah i navalu tjeskobe, ne možemo si pomoći.

Klinički psiholog Seth J. Gillihan, koji i sam priznaje da je ponekad paničar, ponudio je u svom blogu na portalu WebMD nekoliko korisnih savjeta za „katastrofičare“. Iako kaže da paničarenje ne mora biti uvijek štetno, pa možemo djelovati preventivno kako bismo spriječili najgori mogući scenarij, ono može biti doista opterećujuće, uvlačeći nas u zastrašujuće misli kojih se je teško osloboditi. Pročitajmo što nam Gillihan preporučuje.

Prepoznajte paničarenje

Kad očekujete najgore, nazovite to pravim imenom: „Ja paničarim“. Time što ćete ga prepoznati ne znači nužno da će ono prestati, ali to je prvi korak u postizanju udaljavanja od paničarenja. Kad znamo da naš um izmišlja priče, možemo početi zamišljati realnije ishode.

Udahnite, izdahnite

Udahnite puni, nježni udah kroz nos i izdahnite kroz usta. Otpustite svaku napetost koju osjećate. Zastrašujuće misli pokreću reakciju tijela na stres, što zauzvrat čini da se osjećamo kao da opasnost predstoji. Opuštanje tijela poziva um da ga slijedi, odnosno tijelo „uvjerava“ um da je sve posve u redu.

Odgovorite na zastrašujuće pitanje

Strašne misli često dolaze u obliku “Što ako se dogodi ___?” Tu se obično zaustavimo i samo pomislimo: „Ma ne, ne!“ Tretirajte ova pitanja kao da su stvarna, ne bježite od njih. Što ako se dogodila prometna nesreća? Što ako se razvije infekcija? Zapitajte se što bi bilo dalje. Jer bez obzira na to čega se bojimo, uvijek će biti sljedeće što treba učiniti (osim ako nismo mrtvi, naravno). Kad prepoznamo da ono čega se bojimo nije „kraj igre“, počinje izgledati manje katastrofično.

Prihvatite mogućnost najgoreg scenarija

Ovaj savjet donekle je sličan odgovoru na zastrašujuće pitanje. Dakle, naš prvi impuls kada se bojimo najgorega jest oduprijeti se mogućnosti da se tako nešto dogodi. Mičemo tu misao od sebe i trudimo se izbjeći neželjeni scenarij. Taj otpor zapravo povećava naš strah jer stvara nemoguć izazov: jamstvo da ćemo spriječiti katastrofu. Ali mi nemamo takvu moć. Umjesto toga, možemo biti otvoreni za mogućnost da se ostvari ono čega se bojimo. To je moguće. A ako bi se to dogodilo, to bi postao problem kojeg bismo morali riješiti.

Krećite se

Strah nas može zarobiti i zalediti zbog čega se možemo osjećati kao bespomoćna žrtva koja samo čeka ono najgore. Prekinite ovu paralizu ustajanjem i kretanjem. Otiđite do kupaonice i stavite prati rublje. Na brzinu prošetajte po kvartu. Ustanite i protegnite se, istresite ruke i noge. Neka tijelo usmjeri um da krene dalje.

Pogledajte kako se već sada snalazite

Prava katastrofa koje se bojimo nije da će se dogoditi ono čega se bojimo, već da se mi s time nećemo moći nositi. Bojimo se da ćemo biti svladani i da se nećemo znati snaći. Ali vi ste stvoreni za rješavanje problema i teške izazove. Živi ste jer su vaši preci uspješno preživjeli izazove – svaki od njih je uspio. I razmislite o teškoćama kroz koje ste već prošli u životu. Ako bi se dogodilo ono čega se bojite, bio bi to još jedan problem s kojim biste se uhvatili u koštac, baš kao i oni prije njega, a koje ste uspješno svladali.

I za kraj

Ako otkrijete da vaš um stvara scenarije katastrofe, ne morate se zbog toga osjećati loše, čak i ako znate da to nema smisla. Vaš mozak vas samo pokušava zaštititi. Zato tiho zahvalite svom mozgu: „Vidim što radiš, pokušavajući me održati živim i na sigurnom.“

Zapamtite i da ne morate sve svoje misli uzimati za ozbiljno. Možda ćete čak naći i malo humora u pričama koje um smišlja. Priznajte da je katastrofa jedan od mogućih ishoda, a zatim se vratite onome što je stvarno u vašem životu u ovom trenutku.