Gili-gili! Jeste li se ikada zapitali zašto se smijete kad vas netko škaklja?

Najveći svjetski umovi tisućljećima pokušavaju otkriti tajnu osjetljivosti na škakljanje te njenu povezanost sa smijehom.Ova “škakljiva” tema intrigirala je filozofa Aristotela, Charlesa Darwina, ali i mnoge suvremene znanstvenike koji su došli do zanimljivih saznanja – za sve je zaslužna evolucija.

Smatra se da je (pra)smijeh nastao prije 60 milijuna godina. Prema nekim teorijama, razvio se zahvaljujući škakljanju uglavnom među primatima te nekim glodavcima, prvenstveno zbog kretanja kukaca po tijelu ili podražaja drugih životinja, a kasnije je simbolizirao igru i zabavu. Škakljanje od samih početaka “budi” djelove našeg mozga zadužene za emocije. Navedeno dokazuju studije koje su otkrile povezanost razvoja živčanog sustava sisavaca i ugodnih osjećaja koje izaziva dodir.

 Škakljanje zbližava, ali i stvara obrambeni mehanizam

Roditelji od malih nogu škakljaju svoju djecu kao simbol obiteljske sreće i ljubavi. Prema Darwinu, navedeno stvara čvrstu vezu škakljivosti i društvenog zbližavanja, odnosno smijeha kojeg kasnije povezujemo s pozitivnim osjećajima.

Nekima u odrasloj dobi, škakljanje s ciljem stimuliranja erogenih zona može predstavljati predigru, a time i intimnost te jačanje međusobnog odnosa. S druge strane, znanstvenici tvrde da škakljanje zapravo pokreće i jača naš obrambeni mehanizam. Škakljivi dijelovi tijela sadrže više živaca zbog čega su ranjiviji i osjetljiviji. Stoga će naša prirodna reakcija biti obrana, odnosno želja da “napad škakljanjem” što prije završi. Zanimljivo je da pritom smijeh postaje posljedica kojom “napadaču” govorimo da “nastavi” kako bi stvorili bolju otpornost na najosjetljivijim područjima i naučili učinkovito ih zaštititi.

Škakljivi dijelovi tijela sadrže više živaca zbog čega su ranjiviji i osjetljiviji. Stoga će naša prirodna reakcija biti obrana, odnosno želja da “napad škakljanjem” što prije završi

Škakljivima nije do smijeha

Zahvaljujući živcima, naša reakcija na škakljanje može rezultirati i ljutnjom, stresom, pa čak i osjećajem torture. Za to su, uz receptore za dodir, zaslužni receptori za bol. Ne čudi činjenica da je u Srednjem vijeku jedna od učinkovitih načina mučenja bila upravo metoda škakljanjem.

Ipak možemo poškakljati sami sebe!

Mozak registrira i upravlja osjetom dodira. Ako je dodir predviđen, gubi element iznenađenja i time smanjuje osjetljivost živaca. No, pokušajte se vrhom svog jezika lagano kretati po gornjem nepcu… Gili-gili!

>> Za više zdravih savjeta kliknite i pretražite Zdravlje od A do Ž <<