Dr. Kornelija Sertić: primadona povijesti hrvatske medicine

O prvim hrvatskim liječnicama koje su početkom 20. stoljeća uspjele ostvariti karijeru na području kojim su do tada dominirali muškarci, ne piše se puno ili barem – ne dovoljno. Tim više su vrijedni detaljni zapisi članova njihovih obitelji, kao što je članak sina prve doktorice medicine promovirane na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, dr. Kornelije Sertić. Svoju majku je dr. Mladen Ibler predstavio na portalu Croatianhistory.net te ga prenosimo kako bismo vam povodom Međunarodnog dana žena predstavili iznimnu liječnicu koja zaslužuje ostati zapamćena u povijesti hrvatske medicine. I to ne samo zato što je bila prva doktorica promovirana na zagrebačkom medicinskom fakultetu, već i stoga što je ostvarila iznimnu karijeru.

Djetinjstvo i mladost

Kornelija Sertić je rođena u Sv. Ivanu Zelini 25. rujna 1897. kao kćerka kr. gruntovnika i mjernika Milana Sertića, podrijetlom iz Saborskog u Lici i majke Zlate (Aurelije), rođene Rogina iz Zlatara.

Otac Milan je nakon završene Pomorske škole 1888. u Bakru neko vrijeme plovio, no nakon brodoloma kod Sicilije odlučio je prekinuti plovidbu, izučio se za geodeta i živio u Krivom putu. Njegov otac, Gabro Sertić, bio je općinski bilježnik u Plaškom. Zajedno sa svojom dvije godine mlađom sestrom Zdenkom, Kornelija je pohađala pučku školu te išla s njom u isti razred u Omilje-Moravču.

Zbog očevog zaposlenja, obitelj Sertić 1909. g. seli u Karlovac gdje najprije obitava u Pekarskoj ulici te kasnije na Senjskoj cesti br. 8. Kornelija i njezina mlađa sestra Zdenka upisuju se u „Višu i obću pučku djevojačku školu“, gdje pohađaju nastavu u istom razredu. Kornelija istodobno pohađa i Gradski glazbeni zavod u Karlovcu gdje uči glasovir te ju 1913. učiteljica Nevenka Bach ocjenjuje ocjenom veoma dobar.

God. 1915. obitelj Sertić seli u Zagreb i stanuje u Petrinjskoj 34. Kornelija nastavlja izobrazbu na zagrebačkom Ženskom liceju koju završava 15. lipnja 1917. s izvrsnim uspjehom, o čemu je od Ravnateljstva dobila posebnu potvrdu. U okviru liceja, bila je učlanjena u Mariansku kongregaciju.

Studij medicine

11. lipnja 1918. Kornelija Sertić se upisuje na Medicinski fakultet u Zagrebu, uspješno polaže kolokvije i na fiziološkom institutu dobiva plaćeno mjesto demonstratorice.

Budući da predavanja iz nekih predmeta na zagrebačkom Medicinskom fakultetu još nisu bila uspostavljena, Kornelija nastavlja studij na Medicinskom fakultetu u Grazu, što je vidljivo iz Absolutoriuma potvrđenog od Rektora Karl-Franzens Univerziteta i Dekana Medicinskog fakulteta u Grazu od 17. travnja 1923.

Predavanja, kolokviji i ispiti na Medicinskom fakultetu u Zagrebu bili su tada al pari priznati na Medicinskom fakultetu u Grazu (paradoksalno, diploma Medicinskog fakulteta u Zagrebu nije bila priznata 1966. u Danskoj te je autor ovog članka nije mogao nostrificirati, već je morao polagati sve predkliničke i kliničke ispite da bi stekao diplomu danskog Medicinskog fakulteta u Aarhusu).

Kornelija Sertić je ispitom iz kirurgije 7. 05. 1923. položila 3. Rigoroz na Medicinskom fakultetu u Grazu te je nakon toga, 30. 11. 1923. promovirana kao prva liječnica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (Liječnički Vjesnik 128:65-138, Zagreb, ožujak-travanj 2006.).

Specijalizacije i početak karijere

Od 1924. do 1928. radi u Epidemiološkom zavodu, gdje joj je šef dr. Berislav Borčić, zatim na državnom Dječjem dispanzeru u Zagrebu kao asistent i specijalizira pedijatriju u Zagrebu. Radila je kao stipendist Rockefellerove zaklade na Klinici za preventivu dječje tuberkuloze u Parizu.

Od 1928 do 1931. specijalizira tuberkulozu i plućne bolesti u državnom lječilištu u Topolšici i antituberkuloznom dispanzeru u Zagrebu te radi u zagrebačkoj školskoj poliklinici kao zamjenik šefa. Na poticaj prof. dr. Andrije Štampara organizira Dom Narodnog Zdravlja na Sušaku i zdravstvene stanice u Hrvatskom Primorju. Od 1930. do 1943. radi kao viši pristav i zdravstveni nadzornik u Antituberkuloznom dispanzeru na Trešnjevci u Zagrebu.

Udaja za dr. Stanka Iblera i II. svjetski rat

Kornelija Sertić se je 29. 02.1932. udala za kolegu ftiziologa dr. Stanka Iblera, sina hrvatskog novinara i književnog kritičara Janka Iblera. Vjenčao ih je župnik Mons. dr. Svetozar Ritig u crkvi sv. Marka u Zagrebu.

Za vrijeme II. svjetskog rata, Stanko Ibler biva 1943. mobiliziran kao domobranski liječnik. Prije Uskrsa, dana 23. 03. 1943. u bitci na Papuku, nedaleko sela Velika, biva zarobljen od partizana, o čemu Korneliju u svom pismu izvještava prič. satnik Dragutin Markulin. U želji da nešto više sazna o sudbini supruga, Kornelija vlakom uz osobnu propusnicu putuje 29. ožujka u Slavonsku Požegu, no vraća se u Zagreb 4. travnja bez novijih saznanja. Zbog kroničnog periapikalnog zubnog apscesa(„granuloma“) i sekundarne upale zglobova, priznaje joj se bolovanje.

Budući da je muž odveden u nepoznatom pravcu i njegovo je boravište nepoznato, podnijela je u ime svoje djece Institutu za tuberkulozu u Zagrebu molbu, kojom moli da joj se odobri isplata pripadajućih beriva. Ministar Zdravstva i Udružbe, Janko Tortić, ovu je molbu odobrio.

Nažalost, pismo Stanka Iblera u kojem je izvještava da je živ i da radi u partizanskoj bolnici kao epidemiolog, palo je u ruke Gestapoa, pa Kornelija biva kao talac zatočena u zatvoru na Savskoj cesti. Bila je zajedno u ćeliji sa suprugom partizanskog zapovjednika i kasnije generala, Ivana Šibla.

Njezina sestra, etnografska slikarica prof. Zdenka Sertić, s Kornelijinom djecom obilazi čak i Njemačkog opunomoćenika u Zagrebu, Siegfried Kasschea, s molbom da joj se sestra oslobodi iz zatvora, no on odbija svaku pomoć. Tek osobnom intervencijom generala i ustaškog pukovnika Tomislava Sertića, Kornelija bude puštena kući i do kraja rata uzdržava obitelj kao liječnica članova Hrvatske Obrtničke komore. U privatnoj ordinaciji Hatzova ul. 17 prima pacijente te kao vješta kliničarka daje pneumotoraks pacijentima s tuberkuloznim kavernama. Neke od pacijenata iz okolice Zagreba liječila je besplatno.

Nastavak karijere nakon rata

Nakon svršetka rata bila je ravnatelj Doma zdravlja „Trešnjevka“ te nakon toga primarius i ravnatelj Bolnice za plućne bolesti i TBC pluća u Rockefellerovoj ulici u Zagrebu.

Kao stipendist L´Union internationale contre la tuberculose bila je 1948. u Kopenhagenu radi proučavanja BCG vakcinacije i suzbijanja tuberkuloze.

Bila je predsjednica TBC sekcije Crvenog križa Hrvatske, a za svoj stručni i socijalni rad primila je više priznanja. Objavila je sedam znanstvenih i stručnih radova, pet u zemlji i dva u inozemstvu te više članaka u glasilu Crvenog križa Hrvatske „Naš rad“.

Godine 1965. imenovana je počasnim članom Jugoslavenskog Crvenog križa, a 1966. savjetnikom Glavnog odbora Crvenog križa SR Hrvatske.

Zasluženi odlazak u mirovinu

Prva liječnica promovirana na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, Kornelija Sertić, odnosno primarius Ibler-Sertić dr. Nela, rješenjem od 26. 10. 1965. stekla je pravo na zasluženu mirovinu od 31. ožujka 1966. godine.

Doživjela je unučice Lucindu, Marijanu i Kristinu te unuka Kristijana-Tomislava i umrla je u Zagrebu 16. 12. 1988. Njezin suprug, prim. dr. Stanko Ibler, bivši šef Bolnice za plućne bolesti Jordanovac, umro je 12. 10. 1993.

Na jednom od maminih pisama iz vikendice u Tuhlju, na kojem je otac posebno naznačio da ga čuvam i podcrtao u njemu zadnju rečenicu, čitam:

Dragi moj Stanko, hvala Ti na ispraćaju, što si došao na prozor i mahao mi – jer smo, kako vidiš i znaš, blizu kraju našega, višeput teškog, ali uglavnom lijepoga života. Voli Te Tvoja Nela!