Dezinfekcija vode: što je redovito kloriranje, a što hiperkloriranje?

Pandemija novog koronavirusa onemogućila je održavanje brojnih manifestacija i kongresa, no pružila je svakako priliku da bolje promotrimo okruženje u kojem živimo, ponajprije svoje domove. Ovogodišnji Svjetski dan voda također je preseljen u one druge, „virtualne vode“, a njegova je tema: „vrednovanje vode“. S obzirom na aktualnu situaciju, naglasak je stavljen na to što voda predstavlja svakome od nas, našoj obitelji, našoj zajednici? Kako je doživljavamo?

Kada je o vodi za piće riječ, svatko od nas će se sigurno prisjetiti dana kada je voda „mutna“ ili „bijela“, pa tekućina koja bi trebala biti bez boje i mirisa zamiriše na klor. Iako nam je pojam „kloriranje vode“ dobro poznat i znamo da se time štitimo od mikroorganizama, činjenica je da o dezinfekciji vode, pa tako i o kloriranju zapravo ne znamo puno.

Stoga ćemo iskoristiti Svjetski dan voda i njegovu temu kao povod da i o ovim pojmovima naučimo nešto više, prenoseći članak sanitarne inženjerke Gordane Bach s Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“.

Kako se obavlja dezinfekcija vode?

Dezinfekcija je posljednja faza pripreme vode s ciljem eliminacije, odnosno smanjivanja broja mikroorganizama u njoj. Većinom se za kemijsku dezinfekciju koriste klor, klor dioksid ili ozon.

Kod dezinfekcije vode u praksi, treba imati na umu da se određena količina dezinfekcijskog sredstva troši na oksidaciju organske tvari prisutne u vodi, oksidaciju željeza i mangana (prisutni u nekim vodama) te na reakciju sa spojevima s dušikom (amonijak). Treba uzeti u obzir da čak i ista voda, ali u različitim prilikama (prije ili poslije oborina) ili tijekom različitih godišnjih doba ne troši jednaku količinu klornog preparata.

Ako se u vodi pojavi višak klora nakon obavljene dezinfekcije i uspostavljene ravnoteže, to je znak da je dezinfekcija uspješno obavljena. Taj višak naziva se slobodni rezidualni klor (SRK) čija koncentracija u vodi za ljudsku potrošnji treba biti do 0,5 mg/l.

Dezinfekcija vode za piće može se obavljati putem redovnog kloriranja i hiperkloriranja. Osnovna razlika je u tome da se kod hiperkloriranja koristi deset puta veća količina dezinfekcijskog sredstva i da se voda može koristiti (nakon obaveznog uklanjanja viška klora) tek nakon 24 sata, dok se voda za piće kod redovitog kloriranja može koristiti nakon 30 minuta bez uklanjanja viška klora.

Mjere zaštite kod oba postupka treba poštivati u cijelosti.

Redovito kloriranje vode

Kloriranje, na primjer, privatnih bunara u kućanstvima obavlja se kod čistih voda bez zamućenja koje se stalno koriste. Klorira se dodavanjem 2 g preparata Izosan G na 1 m3 vode. Kod dezinfekcije većih volumena vode preporučuje se potrebnu količinu sredstva prethodno otopiti u prikladnoj posudi (kanti), dobro izmiješati i taj otopljeni sadržaj ubaciti u vodu koja se dezinficira.

Redovito kloriranje u lokalnim (seoskim) vodovodima obavlja se preko otopinskih klorinatora, gdje se pripremi vodena otopina klora koja će zadovoljiti standard da u korištenoj vodi za piće koncentracija slobodnog rezidualnog klora bude do 0,5 mg/l. Svaki takav lokalni vodovod trebao bi imati stručnog educiranog djelatnika odgovornog za postupak kloriranja.

Kod bunarskih voda povremena dezinfekcija nije učinkovita zbog utjecaja vremenskih prilika i zbog stalnog kretanja podzemnih voda ovisno o geološkom sastavu tla. Trenutno dezinficirana voda iz bunara otječe, dok istovremeno u bunar pristiže nova nedezinficirana voda. Iz tog razloga takvu vodu treba što redovitije klorirati i čim češće provjeravati koncentraciju klora. Najučinkovitija je izgradnja kućnog vodovoda s rezervoarom (hidrofor) gdje se preko otopinskog klorinatora obavlja neprekidna dezinfekcija vode za piće. Ovaj postupak samostalno obavljaju korisnici pridržavajući se propisanih uputa proizvođača.

Hiperkloriranje vode

Postupak hiperkloriranja obavlja se kod onečišćenih voda spremljenih u razne spremnike (bunari, razne cisterne, cjevovodi, tankovi i sl.) u slučaju sumnje na mikrobiološko onečišćenje, nakon duljeg nekorištenja ili uoči prvog korištenja spremnika za vodu. U spremnike se dozira deset puta veća koncentracija klora što znači da se na 1 m3 vode dodaje 20 g preparata Izosan G. Ovako dezinficirana voda prije upotrebe ostavlja se 24 sata da odstoji i nakon toga se obavezno provodi dekloriranje vode (filteri za vodu s aktivnim ugljenom – više vrsta na tržištu).

Kod bunara koji nisu dulje korišteni ili su mikrobiološki onečišćeni potrebno je napraviti hiperkloriranje, ali i mehaničko čišćenje stijenki bunara. Po izračunu volumena vode u bunaru (zapremini) obavlja se hiperkloriranje. Takva voda ne smije se koristiti 24 sata i svakako se treba obaviti dekloriranje prije upotrebe.

U postupku hiperkloriranja treba se strogo pridržavati mjera zaštite koje navodi svaki proizvođač dezinfekcijskog sredstva, jer klor i njegovi spojevi mogu biti toksični za čovjeka.

Zaključak

Mikrobiološko onečišćenje vode može se uspješno suzbiti mjerama dezinfekcije, pri čemu je nužno pridržavati se svih uputa proizvođača dezinfekcijskog sredstva, mjera opreza i zaštite zdravlja.