Čarolija koja se ne gasi: tisućama godina šire svjetlost, donoseći radost i utjehu

Danas će groblja obasjati topla, titrajuća svjetlost u sjećanje na naše voljene koji više nisu među nama. Svjetlost svijeće rado povezujemo s dušama, a i u kršćanstvu predstavljaju i simbol mesije, Krista, Svjetla svijeta.

Najranija upotreba svijeća često se pripisuje starim Egipćanima koji su izrađivali svjetiljke ili baklje natapanjem jezgre trske u rastopljenu životinjsku mast. Međutim, te svjetiljke nisu imale fitilj kao „prave“ svijeće kakve poznajemo danas.

Vosak od kukaca i raznog bilja

Dok su Egipćani, dakle, koristili slične svjetiljke 3.000 godina prije Krista, starim se Rimljanima općenito pripisuje da su razvili voštanice prije Egipćana, umakanjem smotanog papirusa u rastopljeni loj ili pčelinji vosak. Dobivene svijeće koristile su se za osvjetljavanje domova, kao pomoć putnicima noću i u vjerskim obredima.

Povjesničari su pronašli dokaze da su i mnoge druge rane civilizacije razvile svijeće koristeći vosak napravljen od dostupnih biljaka i insekata. Priča se da su se rane kineske svijeće oblikovale u papirnate cijevi, koristeći smotani rižin papir za fitilj i vosak od autohtonog kukca koji je bio u kombinaciji sa sjemenkama. U Japanu su se svijeće izrađivale od voska izvađenog iz orašastih plodova, dok se u Indiji vosak za svijeće dobivao kuhanjem plodova stabla cimeta.

Također je poznato da su svijeće imale važnu ulogu u ranim vjerskim obredima. Hanuka, židovski blagdan svjetla koji se usredotočuje na paljenje svijeća, datira iz 165. pr. Kr. Postoji nekoliko biblijskih referenci o svijećama, a izvješćuje se da je car Konstantin pozvao na korištenje svijeća tijekom uskrsne službe u 4. stoljeću.

Voštanice za povlaštene, lojanice za narod

Većina ranih zapadnih kultura prvenstveno se je oslanjala na svijeće topljene od životinjske masti (loja). Veliki napredak dogodio se je u Srednjem vijeku, kada su u Europi uvedene svijeće od pčelinjeg voska.

Za razliku od životinjskog loja, pčelinji vosak gorio je čisto, bez stvaranja dimnog plamena. Također je ispuštao ugodan, slatki miris, a ne odvratan i oštar miris loja. Svijeće od pčelinjeg voska naširoko su se koristile za crkvene obrede, ali budući da su bile skupe, malo je bilo onih koji su bili dovoljno bogati kako bi ih koristili u svojim domovima. Tako su svijeće lojanice bile uobičajena kućanska rasvjeta Europljana.

Do 13. stoljeća izrada svijeća postala je cehovski zanat u Engleskoj i Francuskoj. Svjećari su obilazili domove te izrađivali svijeće od, za tu svrhu, sačuvane kuhinjske masti ili su izrađivali i prodavali vlastite svijeće u malim svjećarnicama.

Žene iz kolonijalnog doba dale su pak prvi američki doprinos izradi svijeća kada su otkrile da se kuhanjem sivkasto-zelenih bobica grmova biljke mirike (Myrica pensylvanica, bayberry) dobiva vosak slatkog mirisa koji čisto gori. Međutim, vađenje voska iz mirike bilo je izuzetno zamorno. Zbog toga je popularnost takozvanih bayberry svijeća ubrzo opala.

Svijeća skrivena u kitu

Rast industrije kitolova u kasnom 18. stoljeću donio je prvu veliku promjenu u izradi svijeća od srednjeg vijeka, kada je spermacet (vorvanj), odnosno supstanca koja potječe iz lubanje kita ulješure (prije se je pretpostavljalo da je riječ o sjemenoj tekućini kita, otuda potječe i naziv), postao dostupan u velikim količinama.

Poput pčelinjeg voska, spermacet pri gorenju nije širio odvratan miris, a proizvodio je znatno jače svjetlo. Također je bio tvrđi od loja ili pčelinjeg voska, pa ne bi omekšao niti se savio na ljetnim vrućinama. Povjesničari primjećuju da su prve „standardne svijeće“ bile izrađene od spermacet voska.

Masovna proizvodnja svijeća

Većina velikih otkrića koja su utjecala na suvremenu izradu svijeća, dogodila se je tijekom 19. stoljeća. Francuski kemičar Michel Eugene Chevreul otkrio je 1820-ih kako ekstrahirati stearinsku kiselinu iz životinjskih masnih kiselina. To je dovelo do razvoja stearinskog voska, koji je bio tvrd, izdržljiv, a sagorijevao je čisto. Stearinske svijeće i danas su popularne u Europi.

Godine 1834. izumitelj Joseph Morgan pomogao je u razvoju moderne industrije svijeća tako što je razvio stroj koji je omogućio kontinuiranu proizvodnju oblikovanih svijeća. Uvođenjem mehanizirane proizvodnje, svijeće su postale lako dostupna roba za široke mase.

Parafinski vosak uveden je 1850-ih, nakon što su kemičari naučili kako učinkovito odvojiti prirodnu voštanu tvar od nafte i pročistiti je. Bez mirisa i plavkasto-bijele boje, parafin je bio blagodat za izradu svijeća jer je gorio čisto, dosljedno i bio je ekonomičniji za proizvodnju od bilo kojeg drugog goriva za svijeće. Jedini mu je nedostatak bilo nisko talište. To je ubrzo prevladano dodavanjem tvrđe stearinske kiseline, koja je postala široko dostupna. Uvođenjem žarulje 1879. godine svjećarstvo počinje propadati.

Sjaj i mirisi svuda oko nas…

Svijeće su doživjele ponovni rast popularnosti tijekom prve polovice 20. stoljeća, kada je razvoj američke industrije nafte i pakiranja mesa doveo do porasta količine nusproizvoda koji su postali osnovni sastojci svijeća – parafina i stearinske kiseline.

Pa ipak, status koji im pripada i danas, vraćen je tek negdje 1980-ih kada je porastao interes za svijeće kao ukrasne predmete, detalje koji pružaju posebnu atmosferu, prikladne darove… Postale su dostupne na tržištu u širokom spektru veličina, oblika i boja, a posebno je mjesto pripalo mirisnim svijećama. No treba reći da se na razvoju voska i dalje radi. Tako je u SAD-u devedesetih godina sada već prošlog stoljeća počeo razvoj sojinog voska, mekšeg i sporije gorućeg od parafina, dok se s druge strane zemaljske kugle radi na razvoju palminog voska.

Plamičak ljubavi se ne gasi

Bilo kako bilo, svijeće nas obasjavaju i u našem 21. stoljeću. U ovom vremenu, u kojem smo često okruženi hladnom i bijelom, gotovo „sterilnom“ rasvjetom, svijeće svojom titravošću i mekim, žutim sjajem nerijetko pružaju toliko nam potreban dašak čarolije. One čuvaju priču o prošlosti, o prenošenju plamena s koljena na koljeno, o životu koji se je mijenjao poput voska, ali se nije gasio.

Plamen gori i na današnjim svjećicama kao što je gorio i na njihovim „precima“. Tako i mi nosimo tople plamičke ljubavi naših voljenih u srcu. Dodajte im danas malo voska pripremljenog od mješavine uspomena i svih onih lijepih priča koje biste rado s njima podijelili da su ovdje s vama te dopustite da vas ispuni topla i nježna svjetlost.