Život bez štitnjače: kada se preporučuje totalna tireoidektomija

Različite bolesti štitnjače zahtijevaju odgovarajući terapijski pristup. Neke od tih bolesti neizbježno podliježu kirurškom liječenju. Indikacije za kirurško liječenje obuhvaćaju:

• hipertireozu,
• tumor štitnjače i
• uvećanu štitnjaču.

Hipertireoza

Najčešće u podlozi hipertireoze u praksi susrećemo Gravesovu bolest, autoimunu upalnu bolest štitnjače koju obilježava ubrzani rad čitave štitnjače. Ako izostane odgovor na prethodno medikamentozno liječenje, kao i slučaju razvoja nekih komplikacija poput egzoftalmusa (izbočenje oka kroz otvor očne šupljine prema naprijed), indicirano je potpuno uklanjanje štitnjače, odnosno totalna tireoidektomija.

Dalje u podlozi hipertireoze postoji toksični adenom, hormonski aktivan čvor u štitnjači kojeg je, ovisno o hormonskom statusu i samoj veličini nodozne promjene, nekada potrebno kirurški liječiti uklanjanjem cijelog tkiva štitnjače, a ponekad je dovoljno ukloniti režanj u kojem je prisutan hormonski aktivan čvor. Ubrzani rad štitnjače moguć je i u sklopu toksične multinodozne strume, gdje jedan ili više čvorova pokazuju pojačanu hormonalnu aktivnost. Ponekad je i takve promjene na štitnjači potrebno kirurški liječiti totalnom tireoidektomijom.

Tumor štitnjače

Najčešći među karcinomima štitnjače su dobro diferencirani karcinomi (papilarni i folikularni karcinom) koji imaju izvrsnu prognozu preživljenja i izlječenja. Od ostalih za izdvojiti su medularni karcinom, a izuzetno rijedak i prognostički najnepovoljniji je anaplastični karcinom štitnjače.

Obrada najčešće krene s ultrazvučnom dijagnostikom kojom se utvrdi čvor ili čvorovi koji nerijetko ne uzrokuju specifične simptome poput smetnji gutanja, disanja, promuklosti i slično. Ovisno o ultrazvučnom nalazu, sljedeći dijagnostički postupak je citološka punkcija pod kontrolom ultrazvuka. U slučaju suspektnog ili evidentnog nalaza karcinoma, potrebno je daljnje kirurško liječenje, odnosno totalna tireoidektomija.

Uvećana štitnjača

Veličina štitnjače može dovesti do kompresivnih smetnji uslijed pritiska na okolne anatomske strukture poput jednjaka i dušnika, dovodeći do svakodnevnih smetnji gutanja, odnosno disanja. Neovisno o prisutnosti eventualnih nodoznih promjena ili sumnji na maligne promjene, uslijed spomenutog kompresivnog učinka, ponekad je jedini izbor liječenja operacija.

Što nakon operacije?

Višedesetljetno iskustvo u liječenju bolesti štitnjače, kao i evidentan napredak kirurških metoda liječenja, učinile su perioperativni i postoperativni tijek vrlo podnošljivim, uz vrlo nisku stopu postoperativnih komplikacija. U većini slučajeva se nakon operacije i prve postoperativne kontrole kod otorinolaringologa započinje s hormonskom nadomjesnom terapijom levotiroksinom, koja se u daljnjem tijeku kontrola kod endokrinologa ili specijalista nuklearne medicine titrira individualnim pristupom.

Iznimka od navedenog uvođenja terapije su operacije zbog dobro diferenciranih karcinoma, kada se uvođenje levotiroksina odgađa do dodatne postoperativne dijagnostičke obrade – scintigrafije cijelog tijela. Ovisno o scintigrafskom nalazu provodi se radiojodna ablacija kojom se uklone mikrožarišta karcinoma koja se operativnim putem nisu uspjela odstraniti. Tek po provedenim dodatnim postoperativnim dijagnostičkim postupcima, kod pacijenata operiranih zbog karcinoma štitnjače se naknadno uvodi nešto jača doza levotiroksina od uobičajene ili supresijska doza s ciljem smanjenja vjerojatnosti recidiva karcinoma.

Neovisno o tome koja je bolest štitnjače indikacija za operaciju, potrebno je dugoročno praćenje, redovite kontrole hormonalnog statusa kod svog endokrinologa ili specijalista nuklearne medicine. Češće kontrole su nužne kod trudnica i kod osoba s pojačanim kardiovaskularnim rizicima. Za dobru kvalitetu života i dobro opće zdravlje, neophodna je dobro istitrirana doza levotiroksina.

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.