Svjetski dan bolesti štitnjače: upozoravajući simptomi koji pozivaju na oprez

Štitnjača je mala žlijezda s unutarnjim izlučivanjem smještena u donjem prednjem dijelu vrata i leptirastog oblika. Putem lučenja svojih hormona, tiroksina (T4) i trijodtironina (T3), ostvaruje brojne uloge u ljudskom organizmu. Među najznačajnijima su regulacija ukupnog metabolizma u stanicama i tkivima, kao i presudan utjecaj na rast i razvoj kod djece.

Bolesti štitnjače najčešće su u endokrinom sustavu, a ugrubo ih možemo podijeliti na dvije velike skupine – funkcionalni i morfološki poremećaji.

Funkcionalni poremećaji štitnjače

Hipotireoza

Definitivno najčešći funkcionalni poremećaj je slabiji rad štitnjače ili hipotireoza, a najčešće je u podlozi kronična upalna bolest štitnjače (Hashimotov tireoiditis) koja joj prethodi određeno vrijeme. Bolest je autoimune geneze, a u određenoj mjeri postoji i genetska predispozicija.

Zbog diskretnije kliničke slike nije uvijek jednostavno pravovremeno prepoznati usporeni rad štitnjače. U počecima su najizraženiji opći simptomi poput kroničnog umora, manjka koncentracije, dobivanja na tjelesnoj težini, lošijeg podnošenja hladnoće. Kod već izraženije hipotireoze dalje se javljaju poremećaji menstrualnih ciklusa kod žena, smetnje libida i/ili potencije kod muškaraca, suha, hladna i perutava koža, lomljivi nokti, pojačano opadanje kose, emocionalni poremećaji depresivnog karaktera, neredovita stolica.

Nakon temeljite endokrinološke anamneze potrebno je odrediti hormonski status (TSH, FT4, FT3, antiTPO, antiTg). U razvijenoj kliničkoj hipotireozi TSH je povišen, periferni hormoni (FT4, FT3) su uredni do sniženi, uz povišene vrijednosti protutijela za štitnjaču. Dopuna dijagnostičke obrade obuhvaća ultrazvuk štitnjače, scintigrafija uglavnom nije potrebna.

Liječenje se provodi uzimanjem nadomjesne terapije levotiroksinom, uz prilagodbu doze individualno do postizanja kliničkog poboljšanja i oporavka hormonskog statusa.

Uredan hormonski status (s ili bez terapije) jedan je od preduvjeta za uredan tijek trudnoće. Stoga trudnice moraju češće kontrolirati nalaze štitnjače i ovisno o nalazima započeti s nadomjesnim liječenjem.

Hipertireoza

Drugi po učestalosti funkcionalni poremećaj je ubrzani rad štitnjače ili hipertireoza. Najčešći uzrok je autoimuna difuzna bolest, odnosno Gravesova ili Basedowljeva bolest. Među rjeđim uzrocima hipertireoze su toksični adenom, toksična multinodozna guša, utjecaj lijekova (amiodaron) te subakutni tireoiditis.

Zbog izraženijeg intenziteta kliničke manifestacije, hipertireozu je lakše prepoznati. Među simptomima i znakovima javljaju se gubitak na težini, pojačani apetit, ubrzan rad srca, nepodnošenje topline, prekomjerno znojenje, grčevi u mišićima, nervoza i nemir, tremor ekstremiteta, nesanica. Nerijetko se razvije i izbočenost očiju (egzoftalmus).

Osim već spomenutih hormona, za hipertireozu u sklopu Gravesove bolesti, očekivano je pojačana aktivnost protutijela na TSH receptore na štitnjači (TRAb). Nakon određivanja hormonskog statusa TSH je snižen ili suprimiran, a periferni hormoni su povišeni. Na ultrazvučnom pregledu, osim znakova upale, prisutna je pojačana vaskularizacija na color dopleru. Dopuna s dijagnostičke strane obuhvaća i scintigrafiju štitnjače.

Liječenje se započinje lijekovima iz skupine tireostatika, u prvom redu tiamazol i propiltiouracil, a od simptomatske terapije korisni su beta blokatori i anksiolitici. U slučaju nedovoljne učinkovitosti lijekova ili zbog recidiva hipertireoze, potrebno je provesti definitivno liječenje hipertireoze. Češće u smjeru operativnog liječenja, odnosno totalne tireoidektomije (uklanjanje štitnjače), a rjeđe primjenom radiojodne terapije.

Kod subakutnog tireoiditisa laboratorijski profil odgovara hipertireozi. Ono što je razlikuje od Gravesove bolesti je bol u vratu koja je vodeći simptom, uz pridružene povišene upalne parametre. Ultrazvučno se vide izražene upalne promjene, no bez izražene difuzne vaskularizacije u odnosu na Gravesovu bolest, a scintigrafski se štitnjača gotovo uopće ne prikazuje što definitivno govori u prilog subakutnom tireoiditisu. Važno je istaknuti da je i liječenje u potpunosti različito u odnosu na ostale oblike hipertireoze. Tijekom razdoblja od oko mjesec dana, nekad i nešto dulje, primjenjuju se visoke doze nesteroidnih antireumatika, najčešće ibuprofena, uz preporučenu zaštitu želuca nekim od inhibitora protonske pumpe. U većini slučajeva klinički učinak je vidljiv unutar nekoliko dana, a do oporavka laboratorijskih nalaza dolazi kroz četiri do šest tjedana. U slučaju da ne dođe do kliničkog poboljšanja, potrebno je obustaviti započetu terapiju te uvesti kortikosteroide.

Čvor u štitnjači

Najčešće morfološke promjene podrazumijevaju čvor ili čvorove u štitnjači. Klinički kod manjih čvorova subjektivnih smetnji najčešće nema, puno češće je riječ o slučajnom nalazu u sklopu redovitih sistematskih pregleda. Kod većih nodoznih promjena od tegoba se javljaju otežano gutanje i disanje te koji puta promuklost i nelagoda u prednjoj vratnoj regiji. Najčešće se ne pokazuju znakovi hormonske aktivnosti, a kroz daljnju dijagnostičku obradu ključan je ultrazvuk štitnjače kojim se detaljnije procjenjuju karakteristike čvorova, od njihove veličine, odjeka, oblika rubova do znakova eventualno pojačane vaskularizacije unutar samog čvora.

Prema jasno definiranim kriterijima postavlja se indikacija za citološku punkciju pod kontrolom ultrazvuka, čija je glavna svrha i cilj ustanoviti postojanje maligne bolesti štitnjače, od čega je najčešći papilarni karcinom štitnjače. Kod suspektnog ili jasno dokazanog karcinoma štitnjače, sljedeći korak je operativni zahvat, a iako je prognostički po pitanju preživljenja i izlječenja vrlo povoljan, potrebno je dugoročno praćenje.

Dodatne stručne savjete potražite na stranicama Poliklinike Perić-Staničić