Hashimotov sindrom – uzroci, simptomi i liječenje

Hashimotov sindrom ili Hashimotov tireoiditis je kronična, autoimuna upala štitnjače. U literaturi se još sreću i nazivi autoimuni tireoiditis, kronični limfocitni tireoiditis, Hashimotova struma. Ovaj sindrom je dobio ime po japanskom liječniku i znanstveniku Hakaru Hashimoto koji je 1912. prvi puta opisao upalne promjene na štitnjači.

Radi se o autoimunoj bolesti, gdje uslijed promjena u funkcioniranju imunološkog sustava dolazi do pojačanog stvaranja određenih protutijela sa specifičnim proupalnim djelovanjem na štitnjaču. Posljedica aktivnosti protutijela je kronična upala tkiva štitnjače koja u konačnici dovodi do smanjene funkcije štitnjače – hipotireoze. Značajno češće pogađa žene, a njezina učestalost raste s dobi.

Uzroci

Imunomodulatorne oscilacije rezultat su međusobnog djelovanja više čimbenika. Kada govorimo o nasljedno uvjetovanim čimbenicima, time se ne smatra genetsko nasljeđivanje u klasičnom smislu riječi, već veća sklonost javljanju u nekim obiteljima, što kolokvijalno nazivamo genetskom predispozicijom.

Sve ostale čimbenike obuhvaćamo pod kategoriju okolišnih čimbenika koji obuhvaćaju široki spektar rizičnih čimbenika među koje bih izdvojio:

• kronični stres,
• neuravnoteženu prehranu,
• prekomjernu tjelesnu težinu i mnoge druge.

Hashimotov tireoiditis češće se javlja zajedno s nekim genetskim bolestima poput Turnerovog, Downovog i Klinefelterovog sindroma, a također je češće prisutan u sklopu drugih autoimunih bolesti poput šećerne bolesti tip 1, reumatoidnog artritisa, Addisonove bolesti, sistemskog eritemskog lupusa i celijakije.

Simptomi

Klinička slika, odnosno simptomi i znakovi imaju dosta široki spektar javljanja.

Nerijetko se Hashimotov tireoiditis u početku manifestira u vidu ubrzanog rada štitnjače ili hipertireoze, kada zbog aktivacije imunološkog sustava dolazi do oštećenja tkiva štitnjače i pojačanog lučenja njezinih proizvoda (hormona) u krvotok. Tu fazu bolesti bitno je razlučiti od najčešćeg oblika hipertireoze, odnosno Gravesove bolesti, također autoimune bolesti, gdje se tijek i način liječenja uvelike razlikuju. Tu fazu obilježavaju simptomi poput ubrzanog rada srca, pojačanog znojenja, gubitka na tjelesnoj težini, ubrzane peristaltike crijeva, lošeg podnošenja topline/vrućine, nervoze, nesanice i poremećaja menstrualnih ciklusa.

Nakon „hipertireotične“, slijedi različito dug period uredne funkcije štitnjače (eutireoza), nakon čega se, uslijed funkcionalnog slabljenja štitnjače, razvija hipotireoza.

Hipotireozu obilježava niz nespecifičnih simptoma i znakova koji otežavaju prepoznavanje bolesti u samom početku, a može proteći i do nekoliko mjeseci do postavljanja dijagnoze. Od vodećih simptoma izdvajaju se kronični umor, porast tjelesne težine uz smanjen apetit, nepodnošenje hladnoće, različite depresivne manifestacije, suha i blijeda koža, pojačana lomljivost noktiju, pojačano opadanje kose, manjak koncentracije, usporedna peristaltika crijeva, poremećaji menstrualnih ciklusa i neplodnost kod žena te smanjenje libida i smetnje potencije kod muškaraca.

Nerijetko nema upadljivih simptoma i znakova. U tom slučaju se Hashimotov sindrom otkrije slučajno, putem sistematskih pregleda ili kod dijagnostičkih pretraga kada sumnjamo na druge bolesti ili kod planiranja trudnoće.

Postavljanje dijagnoze

Iako zbog neupadljive kliničke slike može proteći i dulje vrijeme do postavljanja dijagnoze, sam dijagnostički postupak je jednostavan.

Nastavno na dobru anamnezu, određuje se hormonski status:

• tireostimulacijski hormon (TSH)
• tiroksin (T4)
• slobodni tiroksin (FT4)
• trijodtironin (T3)
• slobodni trijodtironin (FT3)
• protutijela na tireoidnu peroksidazu (antiTPO)
• protutijela na tireoglobulin (antiTg)

Kod razvijene kliničke hipotireoze, očekuje se povišen nalaz TSH, uz snižene ili uredne vrijednosti perifernih hormona (T4, FT4, T3, FT3), a ovisno o stupnju aktivnosti imunološkog odgovora, u nalazima dobijemo povišene vrijednosti protutijela za štitnjaču.

Od slikovne obrade štitnjače kao dobra nadopuna nalazima je ultrazvuk štitnjače, čijom slikom dominira različiti stupanj difuznih promjena koje su odraz kronične upale štitnjače. Scintigrafija štitnjače u pravilu nije potrebna.

Liječenje

Kod razvijenih kliničkih znakova hipotireoze, a što je potkrijepljeno opisanom laboratorijskom obradom, potrebno je započeti s liječenjem. Ono se provodi primjenom nadomjesne hormonske terapije levotiroksinom, sintetskim ekvivalentom tiroksina kojeg štitnjača ne proizvodi dovoljno. U rijetkim slučajevima, kod nedovoljne učinkovitosti levotiroksina, može se primijeniti kombinacija levotiroksina i trijodtironina. Provođenje i titracija (prilagođavanje) terapije je u domeni endokrinologa i specijalista nuklearne medicine.

Iznimka od potrebe za liječenje hipotireoze su blaži oblici hipotireoze, koji se javljaju u kasnijoj fazi postpartalnog tireoiditisa (od 6. do 18. mjeseca po porodu) i kada jednim dijelom dolazi do potpunog oporavka funkcije štitnjače te je u nastavku potrebno praćenje, ne nužno i primjena lijekova.

Brojni su izvori i teorije o provođenju prehrane kod bolesti štitnjače. Od bitnog je za izdvojiti potrebu konzumiranja zdrave i uravnotežene prehrane s dovoljnim unosom selena i cinka kroz prehranu i dodatke prehrani.