Specifičnosti bolesti štitnjače kod muškaraca

Bolesti štitnjače značajno češće pogađaju žene, no ni u muškaraca one nisu rijetka pojava. Više je razloga zbog različitosti u učestalosti među spolovima.

Građom i funkcijom nema bitne razlike između muškaraca i žena. Građena od dva režnja spojena mostićem (istmusom) i smještena u donjem dijelu prednje vratne regije, štitnjača ima ključnu ulogu u reguliranju metabolizma, utječe na rad srca i pluća, a hormoni štitnjače neosporno imaju veliku važnost u ranom rastu i razvoju.

Bolesti štitnjače dijelimo u dvije velike skupne, funkcionalne i morfološke. Zbog dostupnih dijagnostičkih mogućnosti, prije svega pouzdanom procjenom funkcije štitnjače putem laboratorijskih nalaza te ultrazvučnom dijagnostikom, nerijetko se bolesti štitnjače otkriju slučajno, putem sistematskih pregleda ili prilikom dijagnostičke obrade drugih bolesti.

Funkcionalni poremećaji štitnjače

Funkcionalnim bolestima većinom je u podlozi autoimuni poremećaj koji dovodi do dva najčešća poremećaja funkcije:

• hipotireoze u sklopu Hashimotovog tireoiditisa te
• Gravesove bolesti.

Nepovoljni utjecaj na funkciju štitnjače imaju i određeni lijekovi, a među najčešćim okidačima su amiodaron, inače vrlo učinkovit lijek za liječenje poremećaja srčanog ritma te litij, koji se koristi za liječenje bipolarnog afektivnog poremećaja.

Od ostalih terapijski postupaka koji mogu dovesti do poremećaja funkcije štitnjače su zračenja u području glave i vrata kod liječenja nekih onkoloških bolesti.

Osim tipičnih simptoma i znakova koji podjednako pogađaju oba spola, razlike u kliničkoj manifestaciji su odraz nepovoljnog djelovanja tireoidne disfunkcije na spolni sustav pa se među brojnim specifičnim ili manje specifičnim pokazateljima često susreću problemi libida, poremećaji erekcije te snižena razina spermija s posljedično smanjenom plodnošću ili neplodnošću kod muškaraca.

Dijagnostika i terapije

Budući da su kardiovaskularne bolesti češće u muškaraca srednje dobi, a relativno veće učestalosti i u starijoj dobi, za pretpostaviti je da se češće indicira uvođenje amiodarona, vrlo učinkovitog antiaritmika. Međutim, koji u svom sastavu ima jod pa kod dijela pacijenata (14 do 18%) može utjecati na rad štitnjače. Stoga je potrebno u sklopu redovitih kardioloških kontrola povremeno odrediti i tireoidni hormonalni status. U nešto češćoj varijanti posljedično lijeku se razvija hipotireoza, katkad s vrlo visokim vrijednostima tireostimulacijskog hormona (TSH). Po uvođenju i pravilnoj titraciji levotiroksina te kroz redovne kontrole, u daljnjem praćenju nema značajnih problema, a što je također vrlo važno, nije nužno ukidanje antiaritmika amiodarona.

Rjeđa varijanta amiodaronskog djelovanja bi bila amiodaronom inducirana tireotoksikoza (AIT). Razlikujemo AIT tipa 1 i tip 2, ne isključujući mogućnosti mješovitog tipa. Kod tipa 1 AIT najčešće se radi o tipu ubrzanog rada štitnjače (tireotoksikoze) kod ranije prisutne (ali i neutvrđene) bolesti štitnjače. Dijagnostički razliku između spomenuta dva tipa AIT možemo utvrditi ultrazvučnim nalazom značajno izraženije vaskularizacije na color dopleru. Liječenje se provodi tireostaticima metimazolom i propiltiouracilom. Tip 2 AIT najčešće pogađa od ranije zdravo tkivo štitnjače, a do tireotoksikoze dolazi uslijed citotoksičnog djelovanja jodne komponente amiodarona, pri čemu uslijed razaranja tkiva štitnjače dolazi do pojačanog lučenja hormona u krvotok. Izbor liječenja su kortikosteroidi.

Jedan od kliničkih izazova je pitanje isključivanja amiodarona iz dotadašnje kardiološke terapije. Kod povećanih rizika kardiovaskularne naravi, kod dijela bolesnika će od pomoći biti i reducirana doza amiodarona. Ono što tijek liječenja čini utoliko složenijim, je da i kod isključivanja amiodarona, do potpune eliminacije lijeka iz organizma, zna proteći i do 9 mjeseci, zbog čega je neophodno odmah početi s liječenjem tireotoksikoze.

Čvor u štitnjači

Vrlo čest nalaz ultrazvučno su manji ili veći čvorovi u štitnjači. U karakterizaciji samih čvorova ključna pretraga je ultrazvuk štitnjače kojim se analiziraju veličina, oblik, razgraničenost u odnosu na preostalo tkivo štitnjače, ehogenost, prisutnost ili odsutnost pojačane vaskularizacije unutar čvora. Ovisno o navedenim kriterijima, postavlja se indikacija za daljnju dijagnostičku obradu, od kojih bih izdvojio citološku punkciju pod kontrolom ultrazvuka. Zatim je, od dijagnostičkih koraka, potrebno učiniti hormonalni status te, ovisno o njemu, dolazi u obzir i scintigrafija štitnjače.

Ono što je glavna ideja i cilj dijagnostičke obrade čvorova u štitnjači je pravovremena dijagnoza karcinoma štitnjače, od kojih su najčešći dobro diferencirani karcinomi, poput papilarnog i folikularnog karcinoma. Rjeđe se javlja medularni karcinom, a anaplastični karcinom je iznimno rijedak.

Iako su nodozne promjene češće kod žena, kod muškaraca je relativno veća vjerojatnost da je čvor u štitnjači zapravo karcinom. Zbog toga je do prije nekoliko godina čak i prevladavao pomalo radikalan stav da je u muškaraca svaki čvor maligni dok se ne utvrdi suprotno, ali se s razvojem ultrazvučne i citološke dijagnostike, taj stav ipak ublažio.

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.