Poznajete li čimbenike rizika za bolesti štitnjače?

Različite bolesti štitnjače dovode do poremećaja hormonalne ravnoteže u našem tijelu. Bolesti štitnjače možemo podijeliti u dvije velike skupine – funkcionalne i morfološke.

Funkcionalne bolesti štitnjače

Najčešći funkcionalni poremećaji rezultat su autoimunih procesa koji podržavaju stanje kronične upale posljedično dovodeći do slabljenja funkcije štitnjače, odnosno hipotireoze. Takvu autoimunu bolesti bolje poznajemo pod nazivom Hashimoto tireoiditis.

Rjeđe, ali klinički evidentnije stanje, je ubrzan rad štitnjače, bolest poznata kao hipertireoza, koja je također najčešće autoimunog uzroka.

Najprimjereniji parametar za procjenu funkcije štitnjače su laboratorijski nalazi, odnosno vrijednosti hormona. Vodeći laboratorijski parametar je tireostimulacijski hormon (TSH), a također u praksi koristi se i analiza perifernih hormona tiroksina (T4) i trijodtironina (T3), kao i njihovih slobodnih frakcija (FT4, FT3). Zbog procjene aktivnosti autoimunih procesa, dostupne su nam i analize protutijela za štitnjaču: protutijelo protiv tireoidne peroksidaze (antiTPO) te antitireoglobulinska protutijela (antiTg).

Morfološke bolesti štitnjače

Morfološke promjene na tkivu štitnjače možemo definirati kao bilo kakva odstupanja od uredne strukture štitnjače, a odnose se na ciste, čvorove i postupalne zone.

U karakterizaciji morfoloških promjena na tkivu štitnjače analiza hormona praktički nema većeg značaja, s rijetkim izuzecima. Tu je metoda prvog izbora ultrazvuk štitnjače kojim se može opisati svaka od postojećih promjena i na temelju ultrazvučnih parametara procijeniti je li potrebna daljnja dijagnostička obrada.

Rizični čimbenici za hipotireozu

Najčešći uzrok usporenog rada štitnjače (hipotireoze) je kronična autoimuna upalna bolest štitnjače poznatija pod nazivom Hashimotov tireoiditis i tu je riječ o primarnoj hipotireozi, tj. poremećaj je na razini štitnjače.

Neki rjeđi uzroci koji kroz nedovoljnu stimulaciju štitnjače usporavaju njezin rad obuhvaćaju neke bolesti hipofize koje dovode do općeg deficita u hormonskom statusu, odnosno panhipopituitarizma. Tu govorimo o sekundarnoj hipotireozi ako je poremećaj na razini hipofize, a još rjeđa stanja dovode i do tercijarne hipotireoze, gdje je osnovna bolest/poremećaj na razini hipotalamusa.

Nepovoljan učinak na funkciju štitnjače mogu imati i neki lijekovi, poput litija koji se propisuje za liječenje bipolarnog afektivnog poremećaja te amiodaron, vrlo učinkovit lijek za liječenje aritmija. Relativno noviji lijekovi iz skupine interferona također su pokazali potencijalno štetan učinak na funkciju štitnjače.

Uzevši navedeno u obzir, čimbenici rizika za hipotireozu obuhvaćaju:

• ženski spol,
• starija dob (iznad 60 godina),
• izlaganje ioniziranom zračenju, osobito područja vrata,
• pozitivna obiteljska anamneza za bolesti štitnjače i druge autoimune bolesti,
• osobna anamneza neke od autoimunih bolesti,
• ranije utvrđeni poremećaji štitnjače u trudnoći i nakon poroda,
• neki genetski poremećaji (Downov sindrom, Turnerov sindrom).

Rizični čimbenici za razvoj hipertireoze

Najčešći uzrok ubrzanog rada štitnjače je autoimuna bolest poznatija pod nazivom Gravesova bolest, a još se zna sresti i naziv Basedowljeva bolest.

Za razliku od hipotireoze, ovdje ključnu ulogu u razvoju bolesti ima protutijelo na TSH receptor na štitnjači (TRAb – TSH related antibody) koji, za razliku od hormona TSH, ne podliježe mehanizmu negativne povratne sprege što je glavni uvjet održavanja hormonalne ravnoteže općenito. Vezanje TRAb protutijela uvjetuje stalnu prekomjernu aktivnost štitnjače, što je klinički puno lakše prepoznati za razliku od klinički puno podmuklije, odnosno indolentnije hipotireoze.

U rjeđim slučajevima i do hipertireoze dolazi zbog djelovanja lijekova (litij, amiodaron, interferon).

Čimbenici rizika za razvoj hipertireoze obuhvaćaju:

• ženski spol,
• starija dob (iznad 60 godina),
• postpartalni period,
• pozitivna obiteljska anamneza za općenito bolesti štitnjače,
• komorbiditet u vidu neke autoimune bolesti,
• prekomjerni unos joda kroz prehranu i dodatke prehrani.

Čvor u štitnjači

Čvorovi u štitnjači su česte promjene na štitnjači. Klinički značaj čvorova je njihov maligni potencijal, zbog čega je u okviru svih potvrđeno benignih promjena i potrebno dugoročno praćenje.

Oko 5% svih čvorova čine karcinomi štitnjače, koji su najčešći endokrini tumori, a udio karcinoma štitnjače u svim malignim bolestima čini 1 – 2,5%. Žene su puno zastupljenije po pojavnosti čvorova, ali kod muškaraca je zabilježena veća sklonost malignim promjenama.

Rizični čimbenici za pojavu čvorova/karcinoma štitnjače obuhvaćaju:

• ranija izloženost ionizirajućem zračenju (iradijacija, radioterapija,…),
• nedostatni unos joda,
• obiteljsko opterećenje bolestima štitnjače, osobito čvorovima i karcinomima štitnjače.

Kronična autoimuna upalna bolesti štitnjače ili Hashimotov tireoiditis u načelu ne povećava dodatno rizik za nastanak čvorova ili malignoma štitnjače, iako su spoznaje po tom pitanju kontroverzne i ne do kraja razjašnjene.

Zaključno

Štitnjača je, kao metabolički vrlo aktivan organ, podložna nizu nepovoljnih utjecaja, pa dolazi do razvoja različitih bolesti. Definitivno najčešći uzroci su rezultat ne do kraja razjašnjenih mehanizama nastanka autoimunih procesa u organizmu koji dovode do usporenog ili ubrzanog rada štitnjače, odnosno do pojave čvorova ili tumora u štitnjači.

Potrebna je dodatna pažnja kod primjene nekih lijekova (litij, amiodaron, interferon) te drugih dijagnostičkih i/ili terapijskih postupaka (radioterapija), stoga se savjetuje periodična kontrola funkcije štitnjače, a na indikaciju i ultrazvučni pregled štitnjače.

Stres, osobito kronični stres, ne bih svrstavao u uzročne čimbenike, prije u okidače samog nastanka bolesti. S obzirom na ranije utvrđenu moguću povezanost respiratornih virusa i nekih bolesti štitnjače poput subakutnog tireoiditisa, ostaje u budućnosti vidjeti moguću povezanost infekcije koronavirusom s bolestima štitnjače.

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.