Karcinom štitnjače: uzroci, simptomi i liječenje

Karcinom štitnjače najčešća je novotvorina endokrinih žlijezda i podrijetla je iz stanica štitnjače – tireocita. Posljednjih nekoliko desetljeća prati se značajan porast učestalosti i pojavnosti zloćudnih promjena na štitnjači. To je, prije svega, rezultat razvoja i usavršavanja suvremenih dijagnostičkih metoda, u prvom redu ultrazvučne dijagnostike kojom se značajno efikasnije i češće evidentiraju čvorovi, dosta česta pojava u općoj populaciji.

Rizične skupine i rizični čimbenici

Među oboljelima značajno češće su žene (oko 80%), a najčešća dob javljanja bolesti je 4. i 5. desetljeće u žena te 6., odnosno 7. desetljeće u muškaraca.

Rizični čimbenici za razvoj malignih promjena na štitnjači uključuju:

• izlaganje ionizirajućem zračenju,
• obiteljsku anamnezu karcinoma štitnjače,
• nedostatak joda u prehrani,
• ženski spol,
• a u nekim rjeđim oblicima, poput medularnog karcinoma, u podlozi razvoja su i neki nasljedni sindromi poput multiple endokrine neoplazije tipa 2.

Od ostalih uzročnih čimbenika za razvoj karcinoma štitnjače izdvajaju se:

• autoimuni procesi u organizmu,
• loša i neuravnotežena prehrana,
• pojedini lijekovi,
• stres,
• pušenje i neki drugi.

Najčešći karcinomi štitnjače

Najčešći među karcinomima su dobro diferencirani karcinomi štitnjače, poput papilarnog i folikularnog karcinoma. Među slabije diferencirane karcinome štitnjače svrstavaju se medularni i anaplastički karcinom štitnjače.

Papilarni karcinom definitivno je najčešći među svim karcinomima štitnjače, čineći 85% udio među svima. Najčešće je izvrsne prognoze, s 10-godišnjim preživljenjem preko 90%, a ključni razlog za dobru prognozu je njegova osjetljivost na jod. Najčešće sijelo sekundarizama, tj metastaza je lateralna strana vrata.

Folikularni karcinom štitnjače sljedeći je po redu s oko 10% učestalosti, nešto je lošije prognoze u odnosu na papilarni karcinom, a također ga odlikuje visoka osjetljivost na jod. Za razliku od papilarnog karcinoma, njegova sklonost širenju najčešće nije po vratu, već zahvaća udaljene organe poput pluća, kosti, dušnika, grkljana, iznimno i središnji živčani sustav.

Medularni karcinom čini manje od 5% svih karcinoma štitnjače. Za razliku od dobro diferenciranih karcinoma čije su ishodište tireociti, medularni karcinom se razvija iz C stanica koje su zadužene za lučenje hormona kalcitonina. Oko 75% medularnih karcinoma su solitarne promjene, a ostatak se razvija u sklopu genetskog poremećaja naziva multipla endokrina neoplazija tipa 2 (MEN 2 sindrom). Prognoza je značajno lošija u odnosu na dobro diferencirane karcinome štitnjače, a dodatni čimbenici lošijeg ishoda obuhvaćaju stariju dob i histološki stadij.

Anaplastički karcinom izuzetno je rijedak, udjela manje od 2%. Izuzetno je loše prognoze i većina bolesnika ne doživi više od 6 mjeseci od trenutka postavljanja dijagnoze.

Klinička slika i postavljanje dijagnoze

U ranim fazama razvoja nema specifičnih simptoma, a daljnjim rastom i širenjem tumora mogu se javiti:

• teškoće prilikom gutanja i disanja,
• promuklost,
• suhi kašalj,
• bolnost u vratu s mogućnošću širenja prema donjoj čeljusti,
• a nerijetko se rastuća masa na vratu napipa.

Dijagnostička metoda izbora za procjenu strukture štitnjače je ultrazvuk. Radi se o jeftinoj, sigurnoj, pouzdanoj i široko dostupnoj metodi kojom se analizira veličina štitnjače, eventualne upalne promjene, kao i sami čvorovi unutar tkiva štitnjače. Ultrazvučno se pouzdano vizualiziraju bitne karakteristike čvorova poput njegove veličine, pravilnosti ili nepravilnosti rubova, odjeci emisije ultrazvučnih valova, prisutnost ili odsutnost vaskularizacije unutar čvorova, kao i odnos čvorastih promjena u odnosu na ostatak tkiva štitnjače. Temeljitom ultrazvučnom analizom čvorova donosi se procjena o potrebi za daljnjom dijagnostičkom obradom. Ako postoje nepovoljni ultrazvučni pokazatelji, u sljedećem koraku savjetuje se učiniti citološku punkciju.

Citološka punkcija je prilično pouzdana metoda za procjenu eventualne malignosti punktiranih promjena. Izvodi se pod kontrolom ultrazvuka, što dodatno doprinosi sigurnosti izvođenja. Sam postupak traje kratko. Navođenjem igle tanje od one za vađenje krvi, dođe se do ciljanog čvora, uzme se potrebni uzorak stanica koje će se dalje citološki analizirati. Temeljem konačnog citološkog nalaza koji ukazuje na maligne promjene, u daljnjem koraku nužno je planirati pregled otorinolaringologa zbog neophodnog operativnog zahvata.

Liječenje

Kod temeljito suspektnog ili jasno citološkog nalaza, indicirano je operativno liječenje. Prije same operacije, u sklopu uobičajene predoperativne obrade, osim rutinskih laboratorijskih nalaza i ostale standardne obrade, potrebno je procijeniti hormonski status štitnjače, a također je potrebna i nadopuna ultrazvučne dijagnostike uz temeljiti pregled vrata obostrano.

Rezultat ultrazvučne analize vrata izravno utječe na plan i opseg operativnog zahvata koji, u slučaju već prisutnih metastaza na vratu, obuhvaća i disekciju na postraničnoj regiji vrata.

Nakon operacije i relativno kraćeg postoperativnog oporavka, bitno je pričekati i definitivnu patohistološku potvrdu (PHD nalaz) operiranog tkiva štitnjače. U slučaju definitivne potvrde dobro diferenciranog karcinoma štitnjače, odgađa se uvođenje nadomjesne terapije levotiroksinom do scintigrafije cijelog tijela koja se izvodi četiri do šest tjedana nakon operacije. Scintigrafska obrada neophodna je zbog procjene postojanja bilo kakvih mikrožarišta ili većih žarišta ostatnog tumorskog tkiva.

Sukladno nalazu i procjeni specijalista nuklearne medicine primjenjuje se radiojodna ablacija preostalih tumorskih žarišta. Jodna osjetljivost dobro diferenciranih karcinoma ključna je u kontekstu liječenja radiojodnom ablacijom. Po učinjenoj scintigrafiji cijelog tijela i eventualnoj ablacijskoj terapiji, započinje se s nadomjesnom terapijom levotiroksinom, prosječno u jačim, supresijskim dozama, s ciljem smanjenja rizika povratka osnovne bolesti. Terapijske mogućnosti slabije diferenciranih karcinoma štitnjače su značajno slabije, a obuhvaćaju sistemsko liječenje citostaticima i zračenje.

Zaključno

Posljednjih 30-ak godina obilježeno je značajnim napretkom dijagnostike i liječenja karcinoma štitnjače, najčešćih novotvorina endokrinog sustava. Prognoza ishoda liječenja i preživljenja ovisi o vrsti tumora štitnjače, njegovoj klasifikaciji, dobi bolesnika i mogućoj proširenosti bolesti. Iako većinom izvrsne prognoze, karcinomi štitnjače zahtijevaju dugoročno praćenje uz nadzor endokrinologa ili specijalista nuklearne medicine.

Dodatne stručne savjete potražite u Poliklinici Perić-Staničić.