Zaštitnik srca: priča o bijeloj vrbi i čudotvornoj acetilsalicilnoj kiselini

Bijela vrba (bot. Salix alba, Salicaceae) raste u području rijeka, potoka i jezera središnje i južne Europe, Azije i Sjeverne Amerike kao listopadni grm ili drvo visine do 20 metara.

Vrhovi grana svinuti su prema dolje, a listovi su na naličju puni sitnih dlačica koje daju karakterističnu srebrnastu, odnosno bijelu boju. Vrba je dvodomna biljka te razlikujemo ženske i muške biljke, s cvjetovima u obliku resa, a zbog atraktivnog izgleda kultivirane su razne sorte. U medicinske svrhe koristi se kora stabla i grana, koju je najbolje prikupiti u proljeće.

Što su znali naši preci   

Ljekovita primjena spominje se u nalazima starih Egipćana, Asiraca, Kineza, Grka i Rimljana, a kao lijek protiv bolova i groznice opisali su je i Hipokrat i Galen. Hipokrat je navodno propisivao žvakanje kore vrbe rodiljama kako bi im se ublažio porođajni bol. Američki Indijanci koristili su je protiv glavobolje, vrućice, upale mišića i bolova u zglobovima, a u 17. stoljeću pomorci su njome liječili simptome malarije.

Dugo se nije znalo što je to u kori što ublažava bol i vrućicu, a jedno od prvih objašnjenja dao je britanski redovnik Edward Stone koji je smatrao da vrba sigurno u kori iz vode pokraj koje raste nakuplja „svježinu koju prenosi na bolesna čovjeka“.

Znanstvena objašnjenja

Tek je 1829. godine francuski kemičar Henri Leroux izolirao salicin koji se kristalizira u salicilnu kiselinu. No sama salicilna kiselina iznimno je neugodna okusa i uzrokuje snažnu iritaciju sluznice probavnog sustava. Danas se koristi samo lokalno u manjoj koncentraciji za liječenje akni, a u većoj kao keratolitik za uklanjanje bradavica i kurjih očiju.

Kako bi ublažio nadražujuće djelovanje salicina, francuski kemičar Charles Frederic Gerhardt neutralizirao ga je vezanjem acetilnog ostatka i priredio acetilsalicilnu kiselinu.

Naposljetku, 1897. godine njemački kemičar, zaposlen u farmaceutskoj tvornici Bayer, otkrio je laboratorijski postupak za sintezu acetilsalicilne kiseline i otad počinje njezina dominacija na tržištu lijekova, prvotno kao lijek protiv reumatskih bolova, a vrlo brzo kao analgetik protiv svih bolova i antipiretik, lijek za skidanje povišene tjelesne temperature.

Iako je acetilsalicilna kiselina bila u širokoj primjeni od kraja 19. stoljeća, dugo se nije znalo kako djeluje u organizmu. Tek je 1970-ih godina britanski farmakolog John Vane otkrio da ona onemogućuje biosintezu prostaglandina, za što je dobio Nobelovu nagradu za medicinu 1982. godine.

Hipokrat je navodno propisivao žvakanje kore vrbe rodiljama kako bi im se ublažio porođajni bol. Američki Indijanci koristili su je protiv glavobolje, vrućice, upale mišića i bolova u zglobovima

Prostaglandini su skupina ciklopentanskih nezasićenih masnih kiselina koji djeluju kao lokalni hormoni, a nastaju u složenoj metaboličkoj reakciji iz arahidonske kiseline. U organizmu djeluju na kontrakciju glatkih mišića krvnih žila i gastrointestinalnog sustava te kontrakciju i opuštanje mišića dišnih putova, potom na nakupljanje trombocita te na održavanje krvnog tlaka i bubrežnu funkciju.

U središnjem živčanom sustavu uzrokuju pojavu vrućice i pospanost. Imaju posebnu ulogu u nastanku upale jer povećavaju nastanak edema i povećanje protoka krvi kroz upaljeno područje, povećavaju propusnost krvnih žila te zapravo potiskuju imunosni odgovor. S obzirom na to da acetilsalicilna kiselina onemogućuje nastanak prostaglandina, zapravo sprečava sve njihove funkcije u organizmu.

Nuspojava koja je postala poželjna

Kako je acetilsalicilna kiselina bila u vrlo širokoj primjeni protiv bola i vrućice, još 50-ih godina 20. stoljeća primijećeno je da pacijenti koji nakon operacija koriste acetilsalicilnu kiselinu dulje krvare, odnosno utvrđeno je da sprečava nakupljanje trombocita.

Taj se štetni učinak iskoristio kao koristan kod pacijenata sa srčanim bolestima, odnosno za sprečavanje srčanog infarkta, a kasnije i moždanog udara. Danas acetilsalicilnu kiselinu koristimo u različitim dozama za različito djelovanje kod osoba starijih od 16 godina.

• U pojedinačnoj dozi od 300 do 1000 mg (ukupno najviše 4 g na dan) za kratkotrajno ublažavanje glavobolje, zubobolje, upale grla tijekom prehlade, menstrualnih bolova, bolova u mišićima i zglobovima, u leđima, blagih artritičnih bolova te za simptomatsko ublažavanje bolova i vrućice kod prehlade ili gripe.
• U dozi od 75 do 100 mg na dan koristi se za sprečavanje srčanog i moždanog udara kod bolesnika koji su već preboljeli srčani, odnosno moždani udar i za sprečavanje stvaranja krvnih ugrušaka nakon određenih vrsta operacija na krvnim žilama kako bi se one proširile ili postale prohodne.

Mjere opreza

Zbog ostalih učinaka acetilsalicilne kiseline ne bi je trebale uzimati osobe s aktivnim bolestima probavnog sustava, s povećanom sklonošću krvarenjima, s teškim zatajenjima funkcije jetre ili bubrega te teškim zatajenjima srčane funkcije.

Oprez je potreban i kod bolesnika koji imaju astmu, a za sve bolesnike koji je trebaju uzimati dulje postoje želučanootporni oblici tableta koji ne nadražuju probavni sustav.

Pomoć protiv karcinoma

Posljednjih godina istražuju se i učinci acetilsalicilne kiseline na nastanak novotvorina, odnosno tumora. Naime, ona djelomično ograničava dotok krvi tumoru koji se razvija, što pak ograničava njegov rast pa su znanstvenici uočili povezanost s različitim oblicima karcinoma.

Posljednjih godina istražuju se i učinci acetilsalicilne kiseline na nastanak novotvorina, odnosno tumora. Naime, ona djelomično ograničava dotok krvi tumoru koji se razvija

Tako je uzimanje aspirina povezano sa sprečavanjem karcinoma dojke, želuca, debelog crijeva, prostate, jetre, jajnika te raka glave i vrata. No to su zasad samo istraživanja jer su za taj učinak potrebne vrlo visoke doze koje pak mogu biti štetne. Možda će se otkriti neki učinkovit način primjene acetilsalicilne kiseline i za primjenu u prevenciji nastanka karcinoma.