Voda oko srca: uzroci, simptomi i liječenje

Srce je smješteno u sredini prsnog koša, nešto više lijevo, između dva plućna krila, a donjim dijelom je u kontaktu s ošitom. Omotano je jednom fibroznom, vezivnom ovojnicom, koja ga odvaja od ostalih organa u prsnoj šupljini. Ovojnica se zove perikard ili osrčje.

Između vanjske površine srčanog mišića i perikarda je virtualni prostor jer srce i perikard nisu srasli. Perikard je srastao s velikim krvnim žilama iznad srca, pa izgleda kao da je tu zavežljaj vreće. U tom prostoru ima vrlo malo sluzave tekućine, toliko da srčana ovojnica i srce klize jedno po drugom za vrijeme srčane kontrakcije: stezanja srčanog mišića, kada srce izbacuje krv u krvne žile te širenja za vrijeme dijastole da se puni krvlju pristiglom kroz vene.

Tu nema nikakvog trenja, kao ni između srca i pluća. I pluća imaju svoju ekspanziju za vrijeme udaha i kolabiranje prilikom izdaha. U tome radu ni srce ne smeta plućima, a ni pluća ne ometaju rad srca. Ta harmonija rada organa je karakteristika zdrava čovjeka.

No kada i kako dolazi do nakupljanja vode?

Dekompenzacija srca

U slučaju dekompenzacije srca (popuštanja srca kao pumpe), koja može imati mnogobrojne uzroke, srce nije u stanju izbaciti svu krv koja u njega stiže.

Ako je popustila desna klijetka, onda su krvlju pune vene cijelog tijela što dovodi do naticanja nogu, povećanja jetre, nabreklosti vratnih vena, a iz povećane jetre se cijedi tekućina u trbušnu šupljinu. Može doći i do otoka svih udova i cijelog trupa, što zovemo anasarka. U takvim okolnostima se višak tekućine u tijelu može odraziti i na pojavu viška tekućine oko pluća, pa i u perikardijalnoj šupljini, dakle između srca i njegove ovojnice. To je bistra tekućina, bez upalnih stanica i naziva se transudat. Naime, slabiji izbačaj krvi iz srca dovodi do manjeg protoka kroz bubrege i time se smanjuje količina tekućine koja se izlučuje urinom. Tako se u tijelu zadržava više tekućine.  

Isto tako, popuštanje lijeve klijetke dovodi do nagomilavanja krvi u plućnim krvnim žilama jer ju srce ne uspijeva u potpunosti izbaciti u aortu i proslijediti u sve arterije tijela. Nagomilavanje krvi u plućnim krvnim žilama je praćeno jakom zaduhom i nemogućnošću ležanja na niskom uzglavlju (bolesnik traži više uzglavlje ili leži u polusjedećem položaju). U takvim okolnostima često se nađe dosta transudata u prsnoj šupljini (oko pluća), pa i u perikardijalnoj šupljini, dakle, oko srca.

Dijagnoza dekompenzacije srca

Dijagnoza dekompenzacije srca s perikardijalnim izljevom se postavlja na osnovu dobro uzete anamneze: bolesnik navodi da slabije podnosi fizički napor, brzo se zamara, zadiše se, nedostaje mu zraka, često u noći panično ustaje iz kreveta i bježi na otvoren prozor jer misli da je tamo svježiji zrak.

Pacijenti s popuštanjem desne klijetke imaju natečene noge te bolove pod desnim rebrenim lukom zbog povećanja jetre i od rastezanja jetrene kapsule. Mogu imati i povećan trbuh pun tekućine, pa i nateklu trbušnu stijenku i cijeli trup.

Ako su popustile obje srčane klijetke, tada su prisutni svi nabrojeni simptomi (od obje klijetke).

Slijedi zatim klinički pregled: pogledat ćemo jesu li usne plave u toploj prostoriji te jesu li nabrekle vratne vene u sjedećem položaju. Perkusija pluća (kuckanje prstom po prstu) može nam otkriti vodu oko pluća, što ćemo potvrditi i auskultacijom (slušanjem pluća stetoskopom). Zatim slijedi pregled samog srca; palpacijom (polaganjem dlana na prsni koš iznad srca) i auskultacijom možemo otkriti šum na srcu ili aritmiju, posumnjati na zadebljanje srčanog mišića te, zbog izrazito tihih srčanih tonova, posumnjati i na prisustvo veće količine vode oko srca (perikardijalni izljev).

Na EKG-u (elektrokardiogramu) ćemo, u slučaju veće količine vode oko srca, imati sniženu voltažu (mikrovoltažu) na snimci jer tekućina oko srca udaljuje elektrode (koje su na prsnom košu) od srca.

Zastoj krvi u plućima i nakupljanje vode oko srca možemo dokazati i uz pomoć rendgenske snimke prsnog koša, a u slučaju jačeg perikardijalnog izljeva, srce izgleda „poput demižone“. Količinu perikardijalnog izljeva precizno možemo odrediti na ultrazvuku srca.

Liječenje i prognoza dekompenzacije srca

Liječenje se provodi po principima liječenja dekompenzacije srca, a diuretici naočigled poboljšavaju opće stanje i kvalitetu života, iako su drugi lijekovi u toj shemi zaslužniji za duži život i manji broj potrebnih hospitalizacija.

Prognoza prve dekompenzacije srca, pa i one s perikardijalnim izljevom, je obično dobra; uz terapiju i kardiološke kontrole, bolesnici mogu još godinama imati kvalitetan život.

Upala srčane ovojnice (perikarditis)

Za razliku od perikardijalnog izljeva u dekompenzaciji srca, upala srčane ovojnice (perikarditis) nastaje zbog bakterijske infekcije (tuberkuloza ili druge bakterije, u sepsi), virusne infekcije, autoimunih bolesti, metastaza malignog tumora drugih organa te kod kroničnog zatajivanja bubrega u osoba na dijalizi. Navedeni uzroci dovode do nakupljanja zamućene tekućine u srčanoj šupljini s upalnim stanicama, fibrinom ili malignim elementima u toj tekućini. Takav oblik nakupljanja tekućine oko srca nazivamo eksudat.

Dijagnoza perikarditisa

I u tim slučajevima se dijagnoza postavlja na isti način: anamneza, klinički pregled, EKG, RTG srca i pluća i ultrazvuk srca. Za napomenuti je da se kod perikarditisa, prije izlučivanja tekućine u perikardijalnu vreću, može stetoskopom čuti perikardijalno trenje (trljanje perikarda o površinu srca). Zbog upale, lubrikant koji „podmazuje“ tu šupljinu više nije istih kvaliteta. Upala uzrokuje lučenje fibrina koji dovodi do trenja tih površina. Kada se izluči tekućina te razdvoji srce i perikard, trenje se više ne čuje. Tko je to jedanput u životu čuo, to se ne zaboravlja.

U slučaju perikarditisa može se izlučiti toliko tekućine da ometa utok krvi u srce (jer vene imaju tanke i kompresibilne stijenke). To nazivamo tamponadom srca i po život je jako opasna.

Liječenje i prognoza perikarditisa

Liječenje ovisi o uzroku, a ako je u pitanju prijeteća tamponada srca, potrebno je punkcijom perikardijalnog prostora evakuirati tekućinu i pratiti njeno eventualno novo nakupljanje. Naravno da će se tekućina dobivena punkcijom analizirati bakteriološki, parazitološki, citološki (je li u pitanju bakterijska, virusna ili parazitološka upala, mogući autoimuni elementi ili se nađu maligne stanice).

Ako se u slučaju perikarditisa eksudat zadrži duže od tri mjeseca, govorimo o kroničnom perikarditisu.

Prognoza perikarditisa ovisi o uzroku. Ipak, za naglasiti je da su najčešće u pitanju virusne infekcije i da je prognoza obično dobra.