Zatajivanje srca: uzroci, simptomi i liječenje

Zatajivanje srca (zatajenje srca, srčana dekompenzacija) je skup simptoma i znakova koji upućuju na nemogućnost srca da ispuni svoju osnovnu zadaću, a to je opskrba organizma krvlju. U normalnim uvjetima srce radi na vrlo jednostavnom načelu – mora izbaciti cjelokupnu količinu krvi koja u njega ulazi. Ukoliko to nije više moguće, dolazi do stanja koje nazivamo zatajivanjem srca.

Proces zatajivanja srca

Do zatajivanja srca može doći naglo (akutno), ali je češće riječ o sporom procesu (kroničnom), pri čemu srce jedno vrijeme kompenzira, odnosno nadoknađuje svoju slabost različitim obrambenim mehanizmima. Ovi mehanizmi uključuju:

• povećanje srčanih šupljina – dilataciju,
• zadebljanje srčanih stijenki – hipertrofija,
• brži rad srca – porast frekvencije, tahikardija, kao i
• mehanizme koji nisu povezani sa samim srcem, nego s ukupnim krvožilnim sustavom – stiskanje arterija (vazokonstrikcija), zadržavanje tekućine i soli lučenjem posebnih hormona, usmjeravanjem krvotoka prema važnim organima kao što je mozak (centralizacija krvotoka).

Učestalost je ove bolesti 5 – 10% u populaciji te se češće susreće u starijoj životnoj dobi. Klinički pregled može otkriti nepravilan ili brz rad srca. Mogu postojati proširene vene na vratu, povećana jetra, plućni edem te znakovi pleuralnog izljeva (tekućina oko pluća).

Možemo li i kako sačuvati srce?

Kronično zatajivanje srca je složen klinički sindrom, uvjetovan strukturnim i funkcionalnim oštećenjem srca koje vodi do poremećaja funkcije klijetke uz tipične simptome i znakove temeljene na objektivnim dokazima i odgovorom na liječenje usmjereno na zatajivanje srca.

Najčešće je udruženo s ishemijskom bolešću srca, arterijskom hipertenzijom, bolešću srčanih zalistaka, dijabetesom i fibrilacijom atrija. Zatajivanje srca se pogoršava kod infekcije ili drugih tjelesnih stresova. Promjenjivi čimbenici rizika su fizička neaktivnost, pušenje, pretilost, dijabetes, arterijska hipertenzija i poremećaj masnoća u krvi (dislipidemija).

Pravilne životne navike, prevencija promjenjivih čimbenika rizika (na koje možemo utjecati), rano dijagnosticiranje i liječenje osnovne bolesti te pridruženih komorbiditeta, smanjuju učestalost i progresiju kroničnog zatajivanja srca, broj hospitalizacija te, u konačnici, dovode do učinkovitijeg liječenja, bolje kvalitete života bolesnika i smanjenja smrtnosti.

Što sve obuhvaća liječenje?

Liječenje zatajivanja srca sastoji se od nefarmakoloških, farmakoloških i invazivnih postupaka. Ciljevi liječenja uključuju smanjenje radnog opterećenja srca, kontrolu suvišnog zadržavanja soli i vode (otekline) i poboljšanje rada srca.

Zatajivanje srca mora pratiti liječnik. Bolničko liječenje može biti potrebno:

• ako su simptomi jaki ili nestabilni
• ako se poteškoće kod disanja pojavljuju u odmaranju ili kod minimalne aktivnosti ili
• ako nema odgovora na početno liječenje.

U uznapredovalim slučajevima može se preporučiti ležanje ili smanjena fizička aktivnost kako bi radno opterećenje srca bilo što manje.

Transplantacija srca je također moguća metoda liječenja. Preporučuje se kod bolesnika kod kojih dolazi do pogoršanja srčanog zatajivanja unatoč optimalnoj terapiji lijekovima. Obično su to mlađi ljudi bez nekih drugih ozbiljnijih bolesti.

Kronično zatajivanje srca predstavlja globalnu pandemiju čija incidencija i prevalencija raste u razvijenim zemljama i zemljama u razvoju s obzirom na starenje populacije i porast zastupljenosti rizičnih čimbenika. Naročito je važno rano otkrivanje bolesti jer rano liječenje bolesnika može sasvim promijeniti tijek bolesti te značajno produžiti trajanje i kvalitetu života.