Prekidanje opasnih srčanih ritmova

Poremećaji srčanog ritma čine heterogenu skupinu u kojoj su neki manje opasni, dok su drugi, potraju li duže od pet minuta, nespojivi s preživljavanjem.

Ekstrasistole

Ekstrasistola je električna aktivnost srca iza koje slijedi mehanička kontrakcija srčanog mišića s manjim ili većim izbačajem krvi. Nastaju mimo normalne, ritmične električne aktivnosti srca iz centra vodiča (sinus atrijskog čvora). Centar vodič se nalazi u desnoj pretklijetki iz kojeg se nastali električni impuls provodnim sistemom širi po desnoj i lijevoj pretklijetki, a zatim i po desnoj i lijevoj klijetki, uzrokujući ritmične kontrakcije srčanog mišića. Dakle, ekstrasistola je neočekivana električna aktivnost koja se „ubacuje“ između ritmičnih srčanih akcija. Ako nastaju u pretklijetkama, riječ je o supraventrikularnim ekstrasistolama, a ako su porijeklom iz klijetki, radi se o ventrikularnim ekstrasistolama.

Ekstrasistole mogu biti pojedinačne i rijetke, a javljaju li se u mirovanju (osoba ih najčešće osjeti navečer kada se pred san umiri u krevetu), riječ je o manje opasnom poremećaju ritma koji je najčešće odraz stresnog načina života. Nestaju li pri fizičkom opterećenju, obično se radi o strukturno zdravom srcu. No, ako se njihov broj povećava pri fizičkom naporu i javljaju se u parovima ili i više njih uzastopce te su uz to i različitog oblika (što govori da dolaze iz raznih centara), tada se obično radi o bolesti srca, često i o suženju koronarnih arterija i o kompromitiranom snabdijevanju srčanog mišića krvlju. Mogu biti i znak poremećaja rada štitnjače (pojačanog rada, hipertireoze), no tada su obično praćene i tahikardijom (povećanom srčanom frekvencijom). Što je veći broj ekstrasistola u nizu i što je njihova frekvencija brža, to su po život opasnije.

Dok se blaži oblici poremećaja ritma rješavaju mijenjanjem životnih navika (prestankom pušenja, smanjenjem konzumiranja kave, normalizacijom tjelesne težine, tjelovježbom, pa i medikamentima), dotle je za opasnije poremećaje ritma potrebno specifično liječenje.

Brze tahikardije iz pretklijetke

Brze tahikardije iz pretklijetke mogu zaobilaznim putem (mimo uobičajenog provodnog sustava, kojim električni impuls putuje iz pretklijetki u klijetke), dolaziti u klijetke i vrlo brzom frekvencijom srčanih otkucaja (i preko 200/min), iscrpljivati srce. Naime, uz tako veliki broj otkucaja, srce se nema vremena napuniti krvlju (skraćeno je vrijeme punjenja) i izbačaj krvi po kontrakciji postaje vrlo mali.

Takav oblik poremećaja srčanog ritma se dijagnosticira kliničkim pregledom i EKG-om (elektrokardiogramom), Holterom EKG-a (24 satnim kontinuiranim snimanjem EKG-a), a točna slika neuobičajenog puta (aberantnog puta) se utvrđuje ulaskom katetera u srčane šupljine i elektrofiziološkim ispitivanjem. Nakon toga se u istom aktu, radiofrekventnom ablacijom, presiječe („sprži“) taj put, a za daljnje funkcioniranje se ostavi normalan put širenja električnog impulsa iz pretklijetki u klijetke.

Brzi ritmovi unutar klijetki

Brzi ritmovi unutar klijetki (ventrikularna tahikardija) i preživljena fibrilacija ventrikula (koja je inače smrtonosna ako potraje duže od pet minuta), danas se najčešće prevenira kardioverter defibrilatorom ugrađenim u srce. To je zapravo „pacemaker“ koji ima program prepoznavanja po život opasnih poremećaja srčanog ritma poput ventrikularne tahikardije ili ventrikularne fibrilacije i udarom električne struje (iz baterije aparata ugrađene pod kožu, dok je kateter u srcu), prekida opasni poremećaj ritma.

Undulacija atrija

Poremećaj srčanog ritma poznat pod nazivom undulacija atrija (brzi ritam koji kruži pretklijetkom frekvencijom od preko 300/min.), liječi se ablacijskim prekidanjem tog puta kateterom.

Fibrilacija atrija

Fibrilacija atrija s potpuno nepravilnim ritmom klijetki, uz neugodan osjećaj aritmije, ima kao komplikaciju mogućnost nastanka ugruška u lijevoj pretklijetki. Ako se taj ugrušak otkine, zbog volumena protoka krvi kroz karotidne arterije koje krvlju snabdijevaju mozak, najčešće završi u mozgu, s posljedičnim moždanim udarom. Zbog toga taj poremećaj ritma zahtjeva primjenu antikoagulantne terapije (lijeka protiv zgrušavanja krvi).

Uvijek se fibrilacija atrija nastoji vratiti u sinus ritam (koji je prirodni vodič srčane aktivnosti). To se nekad uspije postići medikamentima, a kada se to ne uspije, radi se udar istosmjernom električnom strujom, preko prsnog koša. Problem je kada se fibrilacija atrija stalno vraća i s vremenom postaje permanentna. U takvim okolnostima, osobito kod mlađih osoba s inače strukturno zdravim srcem, radi se ablacija, poznata pod nazivom izolacija plućnih vena. Plućne vene dovode arterijsku krv iz pluća (obogaćenu kisikom u lijevu pretklijetku). Mišićne stanice na spoju plućnih vena i lijeve pretklijetke su vrlo često generator fibrilacije atrija, a njihovom ablacijom (izolacijom) se prekida put aritmije, odmah na njenom začetku.

Pravilan rad srca smanjuje komplikacije poremećaja ritma i život čini kvalitetnijim i dužim.