Aritmije – kako nastaju i kako se liječe

Srce se ne kontrahira zato što hoće, nego zato što mora. A mora zato što kroz njega proleti struja i to ga potakne na kontrakciju srčanog mišića. Zapitat ćete se: pa odakle struja u srcu, kako ne pobjegne u tom vlažnom mediju? A ja ću upitati vas: nije li i raža u moru u mokrom mediju, pa vas isto može pecnuti strujom? Jedna skupina stanica u desnoj pretklijetki ima sposobnost stvaranja i odašiljanja električnih impulsa i naziva se centar vodič (sinus atrijski čvor). Električni impuls se zatim provodnim sustavom (poput kablova) širi po desnoj i lijevoj pretklijetki, a zatim i po desnoj i lijevoj klijetki, uzrokujući ritmične kontrakcije srčanog mišića najprije pretklijetki, a zatim i klijetki.

Mogu nastati različiti poremećaji srčanog ritma koje nazivamo aritmijama. Neke su manje opasne, a druge (ako potraju duže od pet minuta) su nespojive s preživljavanjem.

Ekstrasistole

Najčešći poremećaj srčanog ritma su ekstrasistole, ono što bolesnici osjećaju kao preskakanje srca. Ekstrasistola  je neočekivana električna aktivnost srca koja se ubacuje između normalnog srčanog ritma i nakon koje slijedi mehanička kontrakcija srčanog mišića s manjim ili većim izbačajem krvi. Ako nastaju u pretklijetkama, riječ je o supraventrikularnim ekstrasistolama, a ako su porijeklom iz klijetki, riječ je o ventrikularnim ekstrasistolama.

Ekstrasistole mogu biti pojedinačne i rijetke, u parovima, u salvama više njih jedna za drugom. Javljaju li se u mirovanju (osoba ih najčešće osjeti navečer kada se pred san umiri u krevetu), a radi se o manje opasnom poremećaju ritma koji je najčešće odraz stresnog načina života. Nestaju li pri fizičkom opterećenju, obično se radi o strukturno zdravom srcu. Ako se njihov broj povećava pri fizičkom naporu i javljaju se u parovima ili i više njih uzastopice te su, usto, one iz klijetke i različitog oblika što govori da dolaze iz raznih centara, tada se obično radi o bolesti srca.

Suženje koronarnih arterija koje srčanom mišiću dovode kisik i hranjive tvari, s pojavom bolova u prsima pri fizičkom naporu (angina pektoris), često prate aritmije. Mogu biti i znak poremećaja rada štitnjače (pojačanog rada, hipertireoze), no tada su obično praćene i tahikardijom (povećanom srčanom frekvencijom).

Što veći broj ekstrasistola u nizu, to opasnije

Što je veći broj ekstrasistola u nizu i što je njihova frekvencija brža, to su po život opasnije. Dijagnosticiraju se kliničkim pregledom, EKG-om (elektrokardiogramom), Holterom EKG-a (24 satnim kontinuiranim snimanjem elektrokardiograma), a vide se i na ultrazvuku srca.

Blaži oblici poremećaja ritma se rješavaju mijenjanjem životnih navika (prestankom pušenja, smanjenjem konzumiranja kave, normalizacijom tjelesne težine, tjelovježbom), pa i medikamentima (najčešće beta blokatorima). U slučaju sumnje na suženje koronarnih arterija, potrebno je napraviti dodatnu obradu, Holter EKG-a, test opterećenjem (ergometrija) te, po potrebi, i koronarografiju (snimanje prohodnosti koronarnih arterija) i u istom aktu, ako je potrebno, dilataciju sužene arterije balon kateterom i implantaciju stenta (potpornja).

Brze tahikardije iz pretklijetke

Brze tahikardije iz pretklijetke mogu zaobilaznim putem (mimo uobičajenog provodnog sustava, kojim električni impuls putuje iz pretklijetki u klijetke), dolaziti u klijetke i vrlo brzom frekvencijom srčanih otkucaja (i preko 200/min), iscrpljivati srce. Naime uz tako velik broj otkucaja, srce se nema vremena napuniti krvlju (skraćeno je vrijeme punjenja), a izbačaj krvi po kontrakciji postaje vrlo mali.

Takav se oblik poremećaja srčanog ritma dijagnosticira kliničkim pregledom i EKG-om, Holterom EKG-a, a točna slika neuobičajenog puta (aberantnog puta) se utvrđuje ulaskom katetera u srčane šupljine i elektrofiziološkim ispitivanjem. Nakon toga se u istom aktu, radiofrekventnom ablacijom, presiječe („sprži“) taj put, a za daljnje funkcioniranje ostavi normalan put širenja električnih impulsa iz pretklijetki u klijetke.

Ventrikularna tahikardija

Brzi ritmovi unutar klijetki (ventrikularna tahikardija) i preživljena fibrilacija ventrikula (koja je inače smrtonosna ako potraje duže od pet minuta jer se pojedini dijelovi srca nesinkrono „trzaju“ i nema izbačaja krvi), danas se najčešće preveniraju kardioverter defibrilatorom. To je zapravo „pacemaker“ koji ima program prepoznavanja po život opasnih poremećaja srčanog ritma poput ventrikularne tahikardije ili ventrikularne fibrilacije i aktivacijom svog algoritma, prekida taj opasni poremećaj ritma.

Undulacija atrija

Poremećaj srčanog ritma poznat pod nazivom undulacija atrija (brzi ritam koji kruži pretklijetkom frekvencijom od preko 300/min, liječi se ablacijskim prekidanjem toga puta kateterom.

Fibrilacija atrija

Fibrilacija atrija s potpuno nepravilnim ritmom klijetki, uz neugodan osjećaj aritmije, ima kao komplikaciju mogućnost nastanka ugruška u lijevoj pretklijetki. Ako se taj ugrušak otkine, zbog volumena protoka krvi kroz karotidne arterije koje krvlju snabdijevaju mozak, najčešće završi u mozgu, s posljedičnim moždanim udarom. Zbog toga taj poremećaj ritma zahtijeva primjenu antikoagulantne terapije (lijeka protiv zgrušavanja krvi).

Uvijek se fibrilacija atrija nastoji vratiti u sinus ritam (koji je prirodni vodič srčane aktivnosti). To se nekad uspije postići medikamentima, a kada se to ne uspije, radi se udar istosmjernom električnom strujom, preko prsnog koša. Problem je kada se fibrilacija atrija stalno vraća i s vremenom postane permanentna. U takvim okolnostima, osobito kod mlađih osoba s inače strukturno zdravim srcem, radi se ablacija, poznata pod nazivom izolacija plućnih vena. Plućne vene dovode arterijsku krv iz pluća (obogaćenu kisikom u lijevu pretklijetku). Mišićne stanice na spoju plućnih vena i lijeve pretklijetke su vrlo često generator fibrilacije atrija, a njihovom ablacijom (izolacijom) se prekida put aritmije, odmah na njenom začetku.

Tijekom sna, kad nije potreban velik protok krvi kroz mišiće i naše srce snižava svoju frekvenciju (štedi snagu), da bi je opet povećalo kada to bude potrebno. Ta racionalnost je zadivljujuća.