Oni su veliki, ali ipak mali: pomozite djetetu u prilagodbi na srednju školu

Polazak u srednju školu svojevrstan je stres za sve učenike. No postoje individualne razlike te nije svakom djetetu jednako zahtjevno pozdraviti se s kolegama i prijateljima iz osnovne škole te krenuti u srednju. Jedan od izazova ili teškoća koju često zaboravljamo jest da je polasku u srednju nužno prethodio gubitak – završetak osnovne škole.

Govorimo o gubitku svakodnevnog viđanja u školskim klupama dragih ljudi, razreda kao grupe, razrednih fora, slenga, zajedničke povijesti i sličnog. Svaki gubitak sa sobom nosi i proces tugovanja koji se kod svakoga odvija na specifičan način i traje različito. Tako dio srednjoškolaca kreće u novo još u fazi tugovanja i opraštanja sa starim.

Hoću li se svidjeti drugima?

Odlično je kad dio ekipe ide zajedno u srednju jer im to pruža određen osjećaj sigurnosti i kontrole. Djeci je najčešće najveći izazov upoznavanje druge djece u razredu.

Postavljaju si pitanja poput: „Što ako se neću svidjeti drugima ili se oni neće svidjeti meni?“ Djeca imaju različita iskustva iz prethodnih razreda pa im srednja može biti i bijeg od nasilne djece koja su ih imala na piku te ih prati strah da će tako biti i u novoj sredini. Osim ostavljanja dobrog prvog dojma na vršnjake, kao i profesore, tu je i pitanje kako će se snaći s novim gradivom i drugačijim zahtjevima koje srednja škola ima u odnosu na osnovnu.

Izazovi učenja i prilagodba

Moje je iskustvo da djeca u osnovnoj školi ne nauče učiti na način koji je nama kao vrsti prirodan, a to je kroz iskustvo i korištenje mozga za donošenje zaključaka. Budući da je veliki pritisak na ocjene, roditelji često u osnovnoj školi uskaču, pišu zadaće, uče s djecom i slično.

Kad dođe na red srednja škola, roditelji su već umorni od tolikog posla te očekuju da će djeca nekim čudom sada preuzeti sama učenje jer imaju dovoljno godina. No odgovornost ne dolazi s godinama, nego se učimo biti odgovorni i preuzimati odgovornost. Djeca to mogu samo kad im to odrasli omoguće, što je najbolje učiniti na postupan i podržavajući način.

Najčešće se susrećem s djecom koja ne znaju kako povezivati nove informacije sa starima i graditi “datoteke” znanja u svojim glavama. Smatraju da je učenje dosadno i nešto što se mora. U takvim uvjetima teško je očekivati da mozak, organ koji je, između ostalog, “gladan” informacija i novih iskustava te se tako razvija i održava, može ostati na razini zadatka i aktivno sudjelovati u učenju. U učenju nedostaje zabave i izazova jer se ono svodi na čitanje i ponavljanje informacija. To je vrlo dosadna aktivnost, posebice na duge pruge. Nedostaje i zanosa, smisla, emocija, kao što to, recimo, imaju glumci kad pamte scenarij.

Polazak u srednju školu prati organizacijski kaos

Druga velika komponenta je organizacija koju često roditelji preuzimaju na sebe. Djeca ne znaju koliko im vremena treba za obradu i učenje određene količine informacija. Često počinju raditi kad je već premalo vremena, što potencijalno negativno utječe na motivaciju, a i jednostavno je nerealno.

Pripreme za polazak u srednju školu tema je kojom bi se trebali pozabaviti svi roditelji budućih srednjoškolaca, a prvi je korak razgovor s djecom. Važna je informacija koliko je njima težak proces gubitka i tugovanja nakon osnovne škole te koliko se boje polaska u srednju školu. Koja im se pitanja pojavljuju te kakve misli motaju glavom?

Pomoć psihologa

Psihološko savjetovanje može biti iznimno korisno jer često roditelji ne znaju što i kako pitati svoju djecu. Relativno često i djeca u tim godinama ne razgovaraju s roditeljima potpuno otvoreno i iskreno. Ideja je psihološkog savjetovanja prije polaska u srednju školu ispitati doživljaj djeteta prema važnim događajima u njegovu životu – kraj osnovne i početak srednje škole te pružiti djetetu podršku u nekoj od tema: gubitak i tugovanje, održavanje odnosa s prijateljima iz osnovne, ostavljanje dobrog prvog dojma na vršnjake i profesore, vještine učenja, pamćenja i organizacije, koncentracija i motivacija te, naravno, slika o sebi, samopoštovanje, samopouzdanje, kao i anksioznost u svim oblicima (socijalna anksioznost, perfekcionizam ili narušena slika o sebi kao izvori anksioznosti i slično).

Svaki novi veliki korak u životu je težak, posebice djeci, te im stoga ne smijemo uskratiti podršku i pomoć.