Dan svjesnosti o samoozljeđivanju: zašto si neki namjerno nanose ozljede?

Samoozljeđivanje, kako i ime kaže, označava aktivnost u kojoj si pojedinac namjerno nanosi ozljede. Najčešća metoda, rezanje, radi se oštrim predmetom – skalpelom, žiletom, škarama, šestarom – kojima se nanose ravne ogrebotine, obično uredno poredane jedna ispod druge. Druge metode uključuju gašenje cigareta po sebi, udaranje zida ili neke tvrde površine, šamaranje samog sebe, grebanje, probadanje kože iglom i drugo.

Znaci upozorenja

Simptomi koji mogu nagnati na sumnju da si netko u vašoj blizini nanosi ozljede su:

• vidljive nove, svježe rane,
• nošenje dugih rukava neovisno o godišnjem dobu kao pokušaj sakrivanja (s obzirom na to da se najčešće ozljeđuju ruke, nakon kojih slijede bedra i torzo),
• prisutnost oštrih predmeta u njihovoj sobi/radnom prostoru,
• ali ne smijemo zaboraviti niti specifične obrasce ponašanja: rastresenost, anksioznost, otuđivanje, konstantno opravdavanje lošeg raspoloženja napornim danom, izbjegavanje fizičkog kontakta kako njihova tajna ne bi bila otkrivena…

Razlozi samoozljeđivanja

Razlozi samoozljeđivanja su brojni i ne treba odmah posumnjati na najgori: suicidalnost. Najčešće se pojavljuje kod tinejdžera i adolescenata i obično je odgovor na neku stresnu životnu situaciju s kojom se ne znaju drugačije nositi. Zbog nerazvijenog prefrontalnog dijela moždanog korteksa, odgovornog za, između ostalog, suočavanje s problemima, samokontrolu i dugoročne postupke, mladi mozgovi pribjegavaju ovom autodestruktivnom načinu suočavanja s negativnim događajima.

Dodatne predispozicije za samoozljeđivanje su konzumacija alkohola/droga, bliskost s nekim tko si to također radi, povijest mentalnih bolesti te, nažalost, bilo kakva životna trauma koja „okida“ takvo ponašanje: seksualno napastovanje, nasilno djetinjstvo, smrt bliske osobe i slično.

Naravno, potrebno je što prije potražiti stručnu pomoć kako ne bi došlo do komplikacija koje uključuju nastanak ružnih ožiljaka koji ne pridonose potrebnom povećanju samopouzdanja, potencijalne infekcije uslijed korištenja nesterilizirane oštrice te pogoršanju postojećeg mentalnog stanja koje može rezultirati razvojem suicidalnih sklonosti.

Znanstveno objašnjenje

Iako na prvu djeluje kao očajničko privlačenje pažnje na sebe te se pacijente sklone samoozljeđivanju prikazuje kao neurotične, „drama queens“ ili razmažene, znanost je barem malo na tragu otkrivanja neurološke i psihološke podloge tog dramatičnog čina.

Što se neuroloških mehanizama tiče, znanstvenici koji su priklonjeni teoriji o ne-suicidalnom samoozljeđivanju kao obliku ovisnosti pretpostavljaju da je u pitanju aktivacija endogenog opioidnog sustava. Iako ne postoje istraživanja koja takvu tezu direktno potvrđuju, neki su autori skloni pretpostavljanju kako su povišene razine endogenih opioida povezane s količinom stresa. Test na miševima pokazao je čak i toleranciju na spomenute spojeve, koja se javlja kada se opioidni receptori svojim ligandima pretjerano podražuju, dok im dugotrajno ozljeđivanje potiče lučenje met-enkefalina, endogenog opioida s antidepresivnim i analgetskim učinkom. Zaključak bi bio da povećane količine negativnih emocija rezultiraju povećanim koncentracijama spojeva odgovornih za uklanjanje boli, bilo psihičke ili fizičke, te baš kao i terapija morfinom, koji djeluje na iste receptore, s vremenom dovedu do tolerancije, odnosno potrebe za sve većom količinom dotičnog spoja kako bi ispoljio isti učinak.

Samoozljeđivanje pripomaže stimulaciji opioidnog sustava te ublažava bol, barem na trenutak, ali i ono s vremenom ne bude dovoljno te osoba osjeća kako se rezanje potrebno obavljati sve češće i dublje kako bi se neka unutarnja potreba za mirom zadovoljila. Endogeni opioidni sustav povezan je s lučenjem hormona iz osovine hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda, konkretno ACTH (adrenokortikotropni hormon) te CRF (corticotropin-releasing factor), koji se sintetiziraju iz pro-opiomelanokortina (POMC), baš kao i β-endorfini, a čija je koncentracija u stresnim situacijama također povišena. Kod osoba koje se redovito samoozljeđuju zamijećena je smanjena koncentracija istih, što ukazuje na smanjenje stresa, naravno uzrokovanim nanošenjem ozljeda. Zanimljivo je naglasiti da su genski polimorfizmi za CRF receptore jedni od ključnih predispozicija za povećanu osjetljivost i razvijanje ovisnosti.

Terapija samoozljeđivanja

Terapija samoozljeđivanja u prvi plan stavlja komunikaciju o problemima koji pacijenta muče, ali postoje i zanimljiva istraživanja o farmakološkim mjerama. Osamdesetih godina 20. st. takav se problem tretirao kao i svaku ovisnost – naltreksonom ili buprenorfinom, a nedavno istraživanje pokazalo je da subdozirani buprenorfin apliciran sublingvalno smanjuje suicidalne misli. Antagonisti CRF receptora, poput antalarmina, obećava kao terapeutik u terapiji ovisnosti o drogama. Zanimljiv je primjer nifedipina, originalno blokatora L-kalcijevih kanala i lijek u terapiji hipertenzije te drugih kardiovaskularnih bolesti, čija farmakološka aktivnost u striatumu (dijelu mozga koji luči dopamin uz pomoć dotičnih kanala) smanjuje poriv za samoozljeđivanje na animalnim modelima.

Litij, kao vrlo zagonetan, zanimljiv, ali i učinkovit lijek u terapiji bipolarnog poremećaja, pokazuje slično analgetsko djelovanje kao i morfin, ali ne dijeli njegove nuspojave.

Spojevi koji djeluju na glutaminergični sustav, poput gabapentina, lamotrigina, topiramata, N-acetilcisteina i memantina, možda mogu liječiti probleme poput kockanja.

Neobično istraživanje utjecaja paracetamola na smanjenje samoozljeđivanja, vođeno tezom da bi se psihološka bol mogla liječiti istim lijekovima kao npr. glavobolja, donijelo je superiornije rezultate ovog nesteroidnog protuupalnog lijeka u odnosu na placebo.

Smanjena koncentracija oksitocina u cerebrospinalnom likvoru kod osoba s pokušajem samoubojstva u anamnezi potegla je pitanje može li intranazalni oksitocin učiniti išta po pitanju smanjenja suicidalnog poriva. Ipak, mnogi su još uvijek skeptični prema toj teoriji.

Ovo su samo bili neki od primjera moguće terapije trenda koji je danas sve više u porastu zbog sve stresnijeg okruženja kojima izlažemo mlađu populaciju. Nažalost, s današnjim poprilično šturim uvidom u kompleksnost ljudske psihe, ne možemo riješiti glavni motiv svih suicidalnih i autodestruktivnih pacijenata: a to je osjećaj praznine. Možemo se samo nadati kako će nam budućnost donijeti način da spasimo one koji se naizgled ne mogu (ne žele?) spasiti.

Ako sumnjate da se netko vama blizak samoozljeđuje ili ima mentalnih problema, posavjetujte se s liječnikom ili ljekarnikom što vam je činiti.