Tople ruke najbližih tjeraju sive oblake depresije

Svjedoci smo olakog i nepreciznog imenovanja nečijeg stanja neraspoloženja krupnom riječju – depresija. Najprije moramo što točnije i preciznije pokušati odrediti što je to depresija, a što mi, u svakodnevnom izražavanju, nazivamo tim imenom.

Tuga ili depresija?

Sastavni dio normalnog raspoloženja svakog čovjeka jest da se povremeno, spontano i bez nekog naročitog povoda osjeća raspoloženije i veselije, a povremeno manje raspoloženo i veselo. Raspoloženje kod većine ljudi je malo promjenjivo iz dana u dan. Većinom su ljudi po svojoj prirodi skloniji ili veselju ili su pak skloniji tuzi. Te individualne razlike karakteristične su za svakog čovjeka i njih nema potrebe korigirati, niti ih pokušavati na silu popravljati.

Kako postaviti laičku dijagnozu?

Neki ljudi povremeno ulaze u stanje depresije, a to znači da su više dana lošijeg raspoloženja nego inače. Takvo stanje, iako neugodno, obično spontano prođe. Dok traje stanje depresije, osoba ima manje volje za uobičajene aktivnosti kojima se inače bavi. Organizam kao da nije spreman trošiti onu količinu energije koju inače troši pa osoba izgleda i ponaša se malo prigušeno, kao da je netko stišao ton, usporio kretnje, spustio ramena, smanjio i suzio interese. Ako takvo stanje traje kraće od šest tjedana, obično nema razloga za zabrinutost.

Neki ljudi povremeno ulaze u stanje depresije, a to znači da su više dana lošijeg raspoloženja nego inače. Takvo stanje, iako neugodno, obično spontano prođe

Ali ako je netko neraspoložen dulje od šest tjedana, a nema nikakav stvarni razlog za takvo neraspoloženje, situacija se može promatrati kao pogodna za laičku (nestručnu) dijagnozu. Tada je potrebno pokušati motivirati osobu da uz pomoć stručnjaka provjeri tu laičku dijagnozu koju postavljaju ukućani, bliski prijatelji ili rodbina.

Reci mi što te muči

Najveća podrška koju u tom trenutku pružaju obitelj i prijatelji sastoji se upravo u motiviranju svojeg člana u traženju stručne pomoći kako bi provjerio o čemu je riječ. Problem koji postoji kod psihičkih bolesti ili samo sumnji na psihičku bolest jest da se bolesnik opire liječenju. Budući da ne vidi smisao u životu, ne vidi smisao ni u popravljanju tog života.

Simptomi koji navode na sumnju

• Simptom depresije je nedostatak životne radosti ili barem smanjenje uživanja u mnogim aktivnostima u odnosu na razdoblje prije bolesti.
• Tu su još i osjećaj tuge ili žalosti koji nije uzrokovan nedavnim gubitkom; bolesnik se nekad osjeća više prazan nego tužan ili spominje da je istovremeno i tužan i prazan.
• Bezvoljan je, gubi interes za rad i hobije, ne želi se družiti ni zabavljati i ne uživa u stvarima u kojima je prije uživao. 
• Oboljeli su skloni „predviđanju” loših događaja, boje se te su uznemireni zbog tog predviđanja, no istovremeno se mire sa svim lošim jer život ionako gubi smisao.
• Poseban su problem teškoće sa spavanjem, odnosno smanjenje sna zbog čestih buđenja noću. Osoba teško usni jer je opterećuju teške misli ili se često budi zbog košmarnih snova. Često se skraćuje i jutarnje spavanje, pa se budi ranije nego inače. 
• Kod mlađih osoba pojavljuje se pojačana potreba za snom, ležanjem u krevetu i nemogućnost da ustanu te započnu nekakvu uobičajenu aktivnost.
• Imaju česte tužne i uznemirujuće misli o bolesti, samoubojstvu i smrti, teško donose odluke pa olako odustaju i bez pravih razloga.
• Priču dodatno otežava niska razina energije koja organizmu stoji na raspolaganju. Stoga se oboljeli prebrzo umaraju, odnosno osjećaju stalni umor čak i nakon minimalnih aktivnosti.
• Depresivni simptomi su i nerealni – javlja se osjećaj krivnje za sve što se (ne)događa, a osjećaj bezvrijednosti i nemogućnosti da se nađu rješenje i izlaz dovode do bespomoćnosti i odustajanja.
• Nizu spomenutih simptoma dodaju se i neki psihosomatski problemi koji se brkaju s fizičkim smetnjama kao što su glavobolja, probadanje, zanošenje, kronični bolovi koji imaju više ili manje tjelesne podloge. Tipičan je osjećaj depresivnog bolesnika da ga sve boli, kao da ima gripu, iako je fizički zdrav.
• Neke su depresije tihe i gotovo neprimjetne, a neke su kombinirane s razdražljivošću i nemirom. Takve su osobe stalno napete i gotovo se nikada ne uspijevaju opustiti.
• Često su problemi vidljivi i zbog gubitka tjelesne težine ili debljanja – čovjek kao da kopni ili se napuhuje poput balona.

Kada i kako do liječnika?

Dakle, osobu koja je tužna iako u realnosti nema poseban povod pa ni razlog za tugu te ako takvo stanje traje dulje od šest tjedana, treba odvesti liječniku.
U tom nagovaranju, motiviranju da se krene na liječenje, obitelj i bliske osobe iz prijateljskog kruga često igraju nezamjenjivu ulogu.

Samo bliski ljudi zapažaju i male razlike u ponašanju te zaključuju da ta odstupanja od uobičajenog raspoloženja predugo traju. Čovjek koji tone u depresiju gubi sate i sate, dane i dane te često nije svjestan duljine trajanja depresije. Njegova okolina pomaže i njemu i stručnjacima dajući prave informacije.

Samo bliski ljudi zapažaju i male razlike u ponašanju te zaključuju da ta odstupanja od uobičajenog raspoloženja predugo traju

Ta „heteroanamneza”, kako se zove razgovor s rodbinom i bliskim prijateljima, može pomoći da se prikupe dragocjeni podaci koji će odvojiti „zrno od pljeve” te pomoći da se stekne uvid u pravo stanje psihičkog i fizičkog zdravlja. Nakon što se postavi dijagnoza te se, po potrebi i u slučaju sumnje, potvrdi kod još jednog stručnjaka, počinje liječenje.

Podrška tijekom liječenja

Tijekom liječenja itekako je važno dati podršku i pratiti promjene. Obično je obitelj nestrpljiva pa očekuje, ako već ne nagla, a onda barem vrlo brza poboljšanja. Tu treba i članovima obitelji pomoći da shvate kako su promjene nabolje obično spore, uvijek sporije od njihovih očekivanja.

Ako je riječ o bolničkom liječenju, dvije su vrste bolesnika na psihijatrijskim odjelima – oni za koje se netko raspituje i posjećuje ih te oni od kojih su obitelj i prijatelji odustali. Treba li reći da je pacijent prvi suradnik liječnicima u svojem oporavku? A tu suradnju itekako mogu pomoći članovi obitelji i prijatelji koji svojim dolascima i kontaktima pokazuju da vjeruju u poboljšanje. Nema tu mjesta nestrpljivosti i nervozi, odustajanju i malodušju.

Ponekad pacijenti nagovaraju članove svoje obitelji da ih izvedu iz bolnice i potpišu otpust na zahtjev. To je rizično ponašanje koje u najgorem slučaju može završiti samoubojstvom ako je pacijent pod suicidalnim rizikom.

Ukratko i zaključno: obitelj i bliski prijatelji moraju biti uz svojeg depresivnog pacijenta, kao i uz njegovo liječenje, a ne da pružaju pomoć pacijentu da se ponaša neodgovorno i odustaje od liječenja. U svakodnevnoj praksi često slušamo: kad je došao kući, prestao je uzimati lijekove i… onda se dogodilo pogoršanje.