Odnos koji ste imali s roditeljima kao beba, utječe na vaš odnos s partnerom?

Naime, jedna od  teorija ljubavi kazuje kako se naše ponašanje u ljubavnim vezama u odrasloj dobi temelji na našim iskustvima koja smo stekli s roditeljima ili skrbnicima u dojenačkoj dobi.

Ova teorija se naziva Teorija stilova privrženosti i baca novo svjetlo na poznatu rečenicu: „Prve godine su najvažnije“.

Prve godine su najvažnije…

Većina nas je u životu iskusila privrženost, odnosno bliskost. Možemo reći da je privrženost blizak emocionalni odnos između dviju osoba, a razvija se već u dojenačkoj dobi, između djeteta i roditelja (ili skrbnika), najčešće u odnosu s majkom.

Budući da privrženost ima toliko snažan, pa čak i presudan utjecaj za naš razvoj, psihologinja Mary Ainsworth je sa svojim suradnicima razvila Teoriju stilova privrženosti koja pretpostavlja da vrste emocionalne bliskosti koje uspostavljamo rano u životu, utječu na vrste odnosa koje uspostavljamo kasnije. Tako možemo ugrubo razlikovati tri tipa privrženosti: sigurni, izbjegavajući i anksiozni/ambivalentni stil privrženosti. Istraživanja pokazuju da otprilike 60 posto ljudi pripada sigurnom stilu, a po 20 posto izbjegavajućem, odnosno anksioznom stilu privrženosti.

Psihologinja Mary Ainsworth je sa svojim suradnicima razvila Teoriju stilova privrženosti koja pretpostavlja da vrste emocionalne bliskosti koje uspostavljamo rano u životu, utječu na vrste odnosa koje uspostavljamo kasnije

Sigurni stil privrženosti

Osobe sa sigurnim stilom privrženosti uglavnom razvijaju zadovoljavajuće veze jer su u djetinjstvu od svojih roditelja dobili sigurnu bazu iz koje se polako mogu otisnuti u istraživanje svijeta. Kasnije u životu pružaju partneru potporu i sigurnu luku, sigurnost i povezanost, bez osjećaja međusobne sputanosti.

Izbjegavajući stil privrženosti

Izbjegavajući stil privrženosti razvijaju osobe koje su u dojenačkoj dobi bile suočene s udaljenim i hladnim roditeljima. Premda su djeca silno željela uspostaviti vezu s roditeljima, to im je bilo uskraćeno, pa su već rano u životu naučili potiskivati potrebu za intimnošću zbog straha od odbijanja. Kasnije imaju naviku vrlo lako se emotivno udaljavati od partnera, težiti nekoj vrsti izolacije i „pseudo-nezavisnosti“. Čak i u emotivno vrlo nabijenim situacijama, oni će se ponašati potpuno hladno, kao da im je svejedno. Primjerice, ako bi im partner rekao da će ih napustiti, oni bi mogli jednostavno odgovoriti da ih nije briga.

Anksiozni/ambivalentni stil privrženosti

U ovom stilu privrženosti stalno je prisutna tjeskoba, odnosno zabrinutost da im partner neće u dovoljnoj mjeri utažiti želju za intimnošću. U dojenačkoj dobi ove su osobe imale skrbnika koji je bio vrlo nedosljedan u stvaranju bliskosti; ili bi bio vrlo nametljiv, ili vrlo hladan. Dijete tako nikad ne bi znalo „na čemu je“. Kasnije osjećaju snažnu potrebu da ih partner učini cjelovitima, da ih spasi. Premda će često biti skloni gušiti partnera svojom željom za bliskošću, istovremeno će činiti poteze koji će partnera udaljavati. A kad osjete bilo kakvu vrstu udaljavanja, postati će još tjeskobnije, čime će potvrđivati sami sebi scenarij kojeg su se pribojavali.

Kakve veze će biti dugovječne?

Najotpornijim vezama se smatraju one u kojima oba partnera imaju siguran stil privrženosti. Međutim, zanimljivo je vidjeti kako veze u kojima partnerica ima anksiozni, a partner izbjegavajući stil privrženosti, također mogu biti dugovječne! Pretpostavlja se da je tako zbog stereotipa koji vladaju u društvu, a koji podrazumijevaju da su žene uvijek pretjerano brižne i zabrinute, a muškarci hladniji i zatvoreni.

Pripadnost niti jednom stilu privrženosti nije garancija da će veze opstati i potrajati, ili da će se one raspasti

Naravno, pripadnost niti jednom stilu privrženosti nije garancija da će veze opstati i potrajati, ili da će se one raspasti. Naprosto, stil privrženosti koji osoba usvoji u ranoj dobi, u njoj stvara predodžbu o tome kakvi bi odnosi trebali biti. No ne smije se zaboraviti – ljudi se mogu mijenjati i mijenjaju se.