Da se naježiš! Zašto uživamo u strahu i volimo biti prestrašeni?

Obilježavanje Noći vještica polako uzima maha i u našim krajevima. O tome je li u redu tako pompozno slaviti mračan dan koji je k nama “friško uvezen”, i to uoči Svih svetih, te slažemo li se sa, primjerice, prigodnim edukativnim radionicama u vrtićima i školama, mogli bismo posebno raspravljati, i to u puno dužem i složenijem, a možda i kontroverznijem tekstu.

No Noć vještica nas tjera da se pitamo što to postoji u ljudima u kojima strah budi posebno zadovoljstvo? Pritom je 31. listopada samo primjer jer nemojmo zaboraviti da mnoga djeca uživaju u pričanju i slušanju “strašnih” priča, čitanju “krvavih” stripova poput “Dylana Doga”, a tu su i gledatelji horor filmova svih dobnih skupina, pa prizivanje duhova i kuće užasa u zabavnim parkovima.

Jamstvo preživljavanja 

Osjećaj straha drevni je pratitelj čovječanstva, kao dio mehanizma obrane od opasnosti, ali i kao svojevrstan oblik zabave. Među životinjskim vrstama, pa tako i u evoluciji čovjeka, strah ima jasno definiranu ulogu alarma za uzbunu. To je neugodan osjećaj vezan uz neku opasnost, a koji nas tjera da se sukobimo, sakrijemo se ili pobjegnemo. Svrha tog mehanizma u našem tijelu poznatog pod nazivom “bori se ili bježi” čisto je preživljavanje, a pritom se javlja niz fizioloških reakcija, od ubrzanog pulsa, drhtanja i pojačanog znojenja, pa do mučnine, kod nekih i povraćanja te nesvjestice. 

Bojimo se tijekom raznih elementarnih nepogoda, nesreća, bojimo se u mračnim ulicama, pri pogledu na pauka, kad smo sami duboko u šumi ili u podzemnoj garaži… Pritom treba reći i to da se ne boje svi isto, odnosno intenzitet straha ovisi o nizu detalja, od prirođenih osobina do utjecaja sredine u kojoj smo odrastali. Strah može biti opravdan, ali i “neopravdan”, odnosno bez očite prijetnje, pri čemu govorimo o tjeskobi. S obzirom na to da nam pretjeran strah znatno kvari kvalitetu života, nije na odmet potražiti stručnu pomoć, posebice ako je riječ o fobijama.

No strah može očito biti i zabavan, možda čak i u životinjskom svijetu. Sjećate li se starog dokumentarnog filma “Ah, ta divna stvorenja” i scene u kojoj majmun uporno podiže kamen ispod kojeg je zmija koje se strašno boji? Podigne kamen, pri pogledu na zmiju izgubi svijest, ali čim dođe k sebi, opet posegne za kamenom. I tako nekoliko puta. On ne bježi od opasnosti nego ponavlja radnju koja mu možda pruža svojevrsno zadovoljstvo.

>>Strah od uspjeha i strah od neuspjeha samo su dvije strane istog novčića – gotovo nitko se ne boji uspjeha, ali postoje ljudi koji ga odbijaju kako bi izbjegli neugodnosti i razočaranja u budućnosti.<<

Kemija i emocija 

Jedno od objašnjenja kojim se tumači uživanje u strahu odnosi se na osjećaj euforije koji stvara navala adrenalina u stresnim situacijama. Iskustvo je to koje se nerijetko uspoređuje s orgazmom pa na tom osjećaju gomilaju zaradu i adrenalinski parkovi. Ondje je vidljiva i očita razlika među ljudima jer postoje i oni kojima su roller coasteri vrhunac užasa, iskustvo koje si ni u ludilu ne bi priuštili. Čini se da takvu situaciju objašnjava i lučenje dopamina, poznatog i kao “hormon sreće”. Osim što je zaslužan za osjećaj nagrade, znanstvenici su otkrili da ljudi s većom koncentracijom dopamina reagiraju intenzivnijim strahom u odnosu na one kod kojih su te koncentracije manje. Osim toga, uočeno je da stanice u mozgu ljubitelja straha nisu u stanju odgovarajuće regulirati oslobađanje dopamina.

U Noći vještica možda je na snazi i jedan manje “kemijski” mehanizam, no također dobro poznat stručnjacima, posebno psiholozima. Situacije koje su emotivno intenzivnije pamte se dulje i mogu čvršće povezati ljude. Ako se skupina ljudi suočila s istim velikim strahom, vrlo je vjerojatno da su međusobno razvili povezanost koja će ostati do kraja života. Tako i zajedničko gledanje horor filma za neke može biti jači emotivni trenutak od situacije u kojoj su oni ti koji straše druge.

Pravi strah na pravom mjestu

Trebalo bi ipak naglasiti da je za zabavu u Noći vještica iznimno važno da bude “pravi strah na pravome mjestu”, bez osjećaja stvarne prijetnje koja bi imala i odgovarajuće posljedice na psihofizičko zdravlje. Prestrašite li srčanog bolesnika, postoji realna opasnost da izazovete srčani udar, a svakako ne treba zaboraviti (pa tako još jednom ponoviti) ni naziv mehanizma spomenutog na početku – “bori se ili bježi”. Neće svatko pobjeći.

Možda ste i vi gledali šaljivi viralni video u kojem su dvojica mladića glumila teroriste pa su okolo ostavljali ruksak pretvarajući se da je u njemu bomba. Skrivenom kamerom snimani su ljudi koji su u panici bježali, a video je izazivao salve smijeha. No ubrzo je internetom odjeknula vijest da je jednog od dvojice “terorista” upucao prolaznik koji nije odlučio pobjeći. Srećom, mladić je preživio.