Probiotici i enzimi – prijatelji zdrave probave

Prema definiciji Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) probiotici su živi mikroorganizmi koji primijenjeni u adekvatnim dozama imaju koristan učinak na zdravlje domaćina.

Takve kulture mikroorganizama moraju zadovoljavati više kriterija. Osnovni su: sigurnost, preživljavanje i zadržavanje aktivnosti tijekom priprave i čuvanja, otpornost prema niskom pH, želučanom soku, soku gušterače i žučnim solima te funkcionalna ili klinička korist za domaćina. Posljednjih 20 godina istraživan je terapijski potencijal probiotičkih bakterija u brojnim eksperimentalnim i kliničkim studijama. Njihova primjena u različitim kliničkim stanjima privukla je značajnu pažnju znanstvenika.

Ljudska crijeva – domaćin bakterijama

Ljudska crijeva domaćin su velikom broju kako „korisnih“ tako i „loših“ bakterija, čak 10 puta većeg od broja stanica od kojih je sastavljen ljudski organizam. Preko 99 % bakterija koje nastanjuju naša crijeva pripadaju jednom od 4 koljena: Firmicutes (23 %), Bacteroidetes (64 %), Proteobacteria i Actinobacteria.

Najgušće naseljena regija gastrointestinalnog trakta je debelo crijevo, s čak 1012 bakterija po gramu, i to prvenstveno bakterija Bacteroides, Bifidobacteria, Fusobacteria, Clostridia i Peptostreptococci razreda. Sastav crijevne mikroflore jedinstven je za svakog pojedinca i visokovarijabilan je među ljudima te vrlo stabilan nakon prve godine života. Ravnoteža ovog mikrobnog sustava je dinamična. Može se poremetiti pod utjecajem starenja, liječenja, stresa, prehrane svojstvene zapadnjačkom stilu življenja (visok unos zasićenih masnoća, crvenog mesa, namirnica bogatih trans-masnim kiselinama i nizak unos vlakana) i drugih čimbenika iz okoliša, a od iznimne je važnosti za zdravlje i funkcioniranje organizma u cjelini.

Probiotici – korisne bakterije

Optimalna crijevna flora postiže se nutritivno dobro uravnoteženom prehranom, prvenstveno unosom oligosaharida, vlakana i fermentiranih mliječnih proizvoda. Znamo da su za prelazak mlijeka u jogurt odgovorne bakterije mliječne kiseline koje pretvaraju mliječni šećer – laktozu – u mliječnu kiselinu čime stvaraju nepovoljne uvjete za rast nepoželjnih mikroorganizama.

Osim bakterija mliječne kiseline, sve veću popularnost i primjenu u različitim fermentiranim mliječnim proizvodima dobivaju i ostali specifični sojevi bakterija koje nazivamo probioticima, odnosno „korisnim“ bakterijama. Probiotičke bakterije pokazuju antimikrobno djelovanje, posebno prema patogenim mikroorganizmima, zahvaljujući sposobnosti da se „natječu“ za mjesto vezanja i hranjive tvari u probavnom traktu.

Nadalje, probiotičke bakterije doprinose poboljšanju metabolizma laktoze kod osoba koje imaju razvijenu intoleranciju na laktozu povećavanjem aktivnosti enzima ß-galaktozidaze u probavnom traktu, što omogućava razgradnju laktoze pri fiziološkoj deficijenciji tog enzima. Važna funkcionalna svojstva probiotičkih sojeva su adhezija na crijevni epitel i poticanje imunosnog odgovora. Osim obogaćivanja hrane „korisnim“ bakterijama, prvenstveno jogurta i drugih fermentiranih mliječnih proizvoda, probiotici su na tržištu dostupni i u obliku dodataka prehrani.

Prebiotici i sinbiotici

Za uspostavljanje ravnoteže crijevne mikroflore, osim probiotika, iznimno je važna i primjena prebiotika – supstancija kompleksnog polisaharidnog sastava koje stimuliraju preživljavanje i implantaciju probiotičkih bakterija u probavnom sustavu, tesinbiotika (podrazumjeva istovremeno korištenje probiotika i prebiotika). Pokazalo se da minimalna količina prebiotika (fruktooligosaharida ili inulina) potrebna za stimulaciju rasta Bifidobacterija iznosi 4 g dnevno, a optimalna dnevna količina iznosi 10 g.

S druge strane, pokazalo se da dnevni unos 14 g inulina može uzrokovati nelagodu crijeva. Također, pojedinci mogu imati nuspojave (povećana produkcija plinova, abdominalna nelagoda i u rijetkim slučajevima proljev) vezane uz unos probiotika jer zbog smrti patogenih bakterija dolazi do oslobađanja toksičnih produkata. U takvim slučajevima treba ustrajati na uzimanju probiotika.

Najčešće korišteni probiotici različite su vrste roda Lactobacillus i Bifidobacterium. U tabeli 1 navedene su preporučene doze (CFU) najčešće korištenih probiotika.

Povećanim korištenjem probiotika, prebiotika i sinbiotika trebala bi se smanjiti upotreba antibiotika, što bi svakako pridonijelo i smanjenju antibiotičke rezistencije koja u današnje vrijeme poprima alarmantne razmjere.

Unatoč brojnim studijama koje pokazuju potencijalno koristan učinak „korisnih“ bakterija na zdravlje ljudi, jedina klinička stanja za koja je dosad potvrđena učinkovitost probiotika su akutni gastroenteritis i proljev povezan s antibioticima, a njihova uloga u liječenju kroničnih i/ili autoimunih bolesti još nije dokazana.

Probavni enzimi

Probavni enzimi, koji su po svojem kemijskom sastavu proteini, vrlo su važne molekule koje sudjeluju u probavi. Njihova funkcija je razgradnja kemijskih veza (probavljanje) koje se nalaze u hrani do molekula, koje krv dalje prenosi do svake stanice organizma. Probava hrane započinje već u ustima, tako što enzim koji luče žlijezde slinovnice (ptijalin) počinje razgradnju škroba.

Nadalje, u želucu se nalazi enzim želučane kiseline koja omekšava hranu i aktivira enzim pepsin koji razgrađuje bjelančevine na aminokiseline. Gušterača se nalazi ispod želuca i nije dio probavne cijevi, međutim, enzimi koje izlučuje – amilaza i lipaza – sudjeluju u probavnom procesu. Amilaza je enzim koji razgrađuje škrob i glikogen, a lipaza razgrađuje masti, do molekula koje organizam može iskorištavati kao energiju za svoje normalno funkcioniranje.

Problem nastaje kada u tijelu nedostaje (ili nema dovoljno) određenog enzima koji je ključan za probavu. Hrana tada ostaje neprobavljena ili nedovoljno probavljena i počinje truliti u probavnom traktu čovjeka. Budući da se hrana nije razložila do svojih najmanjih dijelova, ona postaje savršen medij za razvoj gljivica, bakterija i ostalih mikroorganizama i stvara se podloga za razvoj bolesti. Također, kod nedostatka enzima mogu se razviti i različite intolerancije na određenu hranu (odnosno, na ključan sastojak u hrani).

Tako, na primjer, postoji intolerancija na laktozu (šećer koji se nalazi u mlijeku). Osobama koje imaju dijagnosticiranu intoleranciju na laktozu nedostaje enzim laktaza, koji se nalazi u tankom crijevu. Zbog nemogućnosti razgradnje laktoze, osobe intolerantne na laktozu imaju probavne smetnje u obliku dijareje, nadimanja i grčeva. Rješenje je izbjegavanje mlijeka ili konzumacija mlijeka bez laktoze da bi se izbjegli već spomenuti problemi. Laktazu je moguće uzeti i u obliku dodataka prehrani da bi se mogla probaviti u crijevima.