Lice i naličje poremećaja hranjenja: Prepoznajte najčešće simptome

Poremećaj hranjenja psihološki je poremećaj koji uključuje niz emocionalnih i fizičkih simptoma. Najčešće se javljaju u mlađoj životnoj dobi i adolescenciji, međutim, bilo tko, uključujući i starije odrasle osobe, može razviti poremećaj hranjenja.

Za poremećaj hranjenja je karakterističan poremećen odnos prema hrani, negativna slika o svom tijelu te narušeno samopoštovanje. Poremećaji hranjenja psihički i fizički su teška stanja budući da jedenje, odnosno nejedenje postaje najveća preokupacija oboljelih osoba. Tri su osnovna tipa: anoreksija, bulimija i kompulzivno prejedanje. Uz njih, postoje i nespecifični oblici poremećaja hranjenja koji se ne mogu svrstati u neki od tri osnovna tipa.

Poremećaj hranjenja predstavlja ozbiljan problem. Od svih mentalnih poremećaja, stope mortaliteta su najveće među onima koji pate od poremećaja hranjenja. Prema nekim statistikama, svake 62 minute barem jedna osoba umre zbog izgubljene bitke s poremećajima hranjenja, stoga je od velike važnosti progovarati o ovom problemu.

Poremećaj hranjenja i najčešći stereotipi

U društvu je uvriježeno mišljenje kako isključivo veoma mršave osobe (najčešće djevojke) razvijaju poremećaj hranjenja. Međutim, brojna istraživanja pokazuju kako se ovaj poremećaj itekako može javiti i kod osoba s većom tjelesnom težinom. Primjerice, prema opsežnom istraživanju Lipsona i Sonnevillea iz 2017. godine, provedenom na 9713 studenata s 12 različitih sveučilišta, pokazalo se da studenti s većim indeksom tjelesne mase imaju veće šanse razviti poremećaj hranjenja od onih s manjim indeksom tjelesne mase.

Tumačenje ovih rezultata između ostaloga možemo pronaći u činjenici da simptomi poremećaja hranjenja kod osoba s većom tjelesnom težinom često ostanu nezamijećeni. Štoviše, nametnuti društveni stereotipi neodrživog, „instagramskog“ stila ljepote često potiču osobe s većom tjelesnom težinom u nastojanjima da izgube kilograme. To u nekim slučajevima (primjerice rigoroznim dijetama) može biti izrazito štetno i u krajnjem slučaju dovesti do poremećaja hranjenja.

Zbog ovakvih i sličnih stereotipa i nametnutih ideala ljepote, osobe s poremećajem hranjenja i njihovi bližnji često su zbunjeni u pogledu toga koji su to upozoravajući znakovi i kada je potrebno potražiti stručnu pomoć.

Donosimo samo neke od njih:

Ponašajni simptomi

Ovi simptomi mogu uključivati stavove i ponašanja koja ukazuju na to da pokušaji mršavljenja postaju glavna preokupacija oboljele osobe.  Dodatno, budući da ovaj kompleksan poremećaj često prati i krivnja koja se javlja kod oboljele osobe, ona može nastojati da drugi ne primijete koliko je preokupirana spomenutim ponašanjima.

Drugim riječima, osoba pred drugima može pokušati jesti „normalno“, a kad dođe kući ili kad ostane sama, provoditi štetne načine gubitka kalorija koje je unijela jedući „normalno“ pred drugima (primjerice, povraćati ili vježbati do krajnjih granica izdržljivosti). Budući da su ova ponašanja veoma fizički i psihički iscrpljujuća, osoba s poremećajem hranjenja može se početi sve više izolirati od okoline.

Fizički simptomi

Veliki je broj fizičkih simptoma koji mogu ukazivati na poremećaj hranjenja. Neki od najizraženijih su svakako naglo gubljenje ili dobivanje kilograma, opća slabost, vrtoglavica, problemi sa sluznicom ili zubima (ako osoba povraća). Posljedica nejedenja (kod anoreksije) može se očitovati i u hormonalnom disbalansu koji može prouzročiti gubitak menstruacije kod žena.

Emocionalni simptomi

Osobe koje pate od poremećaja hranjenja mogu zauzeti veoma obrambeni stav kada njihovi bližnji izraze zabrinutost za njihovo zdravlje. Često će osobe s poremećajem hranjenja negirati da imaju problem. Također, oboljele osobe mogu postati tjeskobne i zabrinute da ih netko od bližnjih „ne otkrije“, a samim time i ljutite na sve one koji im nastoje pomoći. Ponekad se također mogu javiti i depresivni simptomi kod oboljelih osoba. Primjerice poput  krivnje, gubitka interesa za aktivnosti koje su prije osobi predstavljale užitak i, sveukupno gledajući, osjećaj zarobljenosti u štetnim ponašanjima, osjećanjima i razmišljanjima.

Oboljela osoba često može osjećati kako je zbog poremećaja, i svega što on nosi, izgubila „pravo glasa“ nad svojim tijelom i svojim mislima. Stoga, ako se mučite s ovim simptomima ili ih primjećujete kod svojih bližnjih od velike je važnosti potražiti stručnu pomoć.