Enteralna prehrana: Hranjivi tekući pripravci za posebne potrebe

Koncept tekućih zamjenskih obroka postoji od četrdesetih godina prošloga stoljeća, kada je skupina pionira fiziologa, od kojih se posebno ističe James L. Gamble, definirala osnovne nutrijente potrebne za preživljavanje tijekom razdoblja velikih restrikcija u prehrani.

Putovanja u svemir pedesetih godina i istraživanja NASA-e potaknula su razvoj cjelovitih tekućih obroka. Vodene otopine aminokiselina, minerala, vitamina, ugljikohidrata i masti osiguravale su sve važne nutrijente za dugoročno preživljenje bez unosa krute hrane.

Prototip takvih pripravaka danas se razvio u nekoliko smjerova – enteralni pripravci za prehranu bolesnika, pripravci za specijalne dijete kod metaboličkih bolesti (također za bolesnike, npr. kod fenilketonurije), a važan segment čine pripravci za pomoć pri kontroli tjelesne mase i sportski pripravci.

Hrana na recept

Pripravci za prehranu bolesnika posebno su kategorizirana hrana koju nazivamo hrana za posebne medicinske potrebe i izdaje se na liječnički recept uz preporuku bolničkog liječnika specijalista te se često nalaze na osnovnoj ili dopunskoj Listi lijekova HZZO-a, a prodaju se isključivo ljekarničkim kanalom. Sastav enteralnih pripravaka nutricionistički je usklađen s potrebama bolesnika.

Hrana za posebne medicinske potrebe regulirana je Uredbom EU 609/2013 koja se odnosi na Hranu za posebne skupine (Food for special groups), u koju se ubrajaju i hrana za dojenčad i malu djecu te zamjene za cjelodnevnu prehranu pri redukcijskoj dijeti. Takva hrana je posebno pripremljena ili je posebnoga sastava, a namijenjena je dijetalnoj prehrani bolesnika te se treba konzumirati pod liječničkim nadzorom.

Enteralni pripravak izdaje se na liječnički recept prema preporuci bolničkog liječnika specijalista koji propisuje dnevnu dozu i vrstu pripravka, no za optimalnu nutritivnu skrb važni su i drugi zdravstveni djelatnici poput ljekarnika i kliničkih nutricionista. Naime, u određenim kliničkim situacijama nužno je primijeniti posebno dizajnirane i prilagođene prehrambene pripravke jer bolesniku ne odgovara uobičajena prehrana ili je nije u stanju uzimati ili gutati. Sastavi takvih pripravaka nutricionistički su usklađeni s potrebama bolesnika. 

Ovisno o individualnim potrebama bolesnika, liječnik preporučuje primjenu enteralnih pripravaka koji se najčešće uzimaju oralno, no mogu se davati i putem nazogastrične sonde ili stome u bolnici ili kod kuće. Osnovni cilj oralno primijenjenih enteralnih pripravaka jest postizanje i održanje odgovarajuće prehrane unosom dodatne energije, proteina i brojnih drugih potrebnih mikronutrijenata.

Uzimanje enteralnih pripravaka

Kod pacijenata s očuvanim oralnim unosom hrane enteralni pripravak nije zamjena za uravnotežene obroke nego se koristi kao dodatak prehrani ili međuobrok. Poželjno je enteralne pripravke konzumirati dva sata prije ili poslije glavnih obroka, no oni mogu činiti i sastavni dio glavnih obroka te biti uklopljeni u različite recepte za napitke ili jela.

Pri zagrijavanju poželjno je da temperatura ne prelazi 40 °C, no kratkotrajno zagrijavanje na temperaturi od 60 do 70 °C neće bitno degradirati većinu nutrijenata. Ipak, nije poželjno zagrijavati pripravke do vrenja.

Obično su bolesnicima dostupni različiti okusi za propisani enteralni pripravak, a pripravak najčešće više prija lagano rashlađen te se može i razrijediti s vodom.

Bolesnicima su dostupni enteralni pripravci različitih energijskih vrijednosti, a o odabiru pripravka odlučuje liječnik specijalist, ovisno o potrebama i stanju bolesnika. Takvi pripravci pomažu u pokrivanju nutritivnog manjka koji može nastati kod bolesnika koji imaju povećane i posebne potrebe zbog osnovne bolesti i terapijskih opcija, što se posebno odnosi na onkološke i bolesnike starije dobi. Primjena takvih pripravaka pomaže u poboljšanju nutritivnog statusa bolesnika, kad se primjenjuju u propisanoj dnevnoj količini.

Sastojci „tekuće hrane“

Suprotno uvriježenome mišljenju, polazišne sirovine za izradu takvih pripravaka su prirodni sastojci. Sličan princip je i pri proizvodnji dojenačkih mliječnih pripravaka koji se najčešće temelje na kravljem mlijeku.

Primjerice, kao sirovine za ugljikohidrate u pripravcima koriste se kukuruzni škrob, maltodekstrin, oligosaharidi, fruktoza ili drugi prirodni šećeri. Kao sirovine za proteine u pripravcima koriste se kazein, izolat proteina soje, koncentrat proteina sirutke, laktalbumin ili proteini mlijeka.

Kao sirovine za masti u pripravcima koriste se ulje repice, kukuruzno ulje, riblje ulje, ulje suncokreta, sojino ulje te ulje šafranike. Vitamini mogu biti sintetski ili iz prirodnih izvora, no to je slično kao i kod vitaminskih dodataka prehrani ili obogaćene hrane.

Vrste enteralnih pripravaka

Osnovni kriterij za podjelu enteralnih pripravaka je kemijski sastav te ih prema tome dijelimo na polimerne, oligomerne i monomerne. Osnovna razlika između tih pripravaka je u veličini, odnosno količini i vrsti prisutnih molekula i supstrata. Monomerni pripravci dostupni su isključivo za pedijatrijsku dob jer u odrasloj dobi oligomerni i monomerni pripravci imaju približno jednaku podnošljivost. 

Uz tu temeljnu podjelu, postoji i podjela na tzv. standardne (najčešće polimerne) i specijalne pripravke. Kada je riječ o specijalnim pripravcima, obično je riječ o formulacijama kod kojih je intervenirano u sastav i omjere makronutrijenata kako bi se prilagodili za pojedine bolesti te su im dodani pojedini nutrijenti u dozama s farmakološkim učinkom koje nazivamo farmakonutrijenti. Zasebna skupina su modularni pripravci koji najčešće sadrže samo jednu vrstu makronutrijenata (npr. ugljikohidrate ili proteine ili masti ili vlakna).