Život nakon totalne laringektomije: bez grkljana se može naučiti čak i pjevati

Traheotomija, odnosno stvaranje otvora u dušniku na vratu (traheostome), radi se zbog opstrukcije gornjeg dišnog puta, ventilacije pluća, toalete pluća te u sklopu određenih kirurških zahvata. Opstrukcija gornjeg dišnog puta nastaje zbog traume, infekcije, tumora ili stranog tijela. Pacijenti koji se ventiliraju s pomoću respiratora, obično se traheotomiraju nakon sedam dana provedenih na respiratoru.

Prvi opisi traheotomije datiraju iz egipatskih zapisa, oko 3600. godine pr.n.e. Tijekom stoljeća, pa i tisućljeća, traheotomija je bila vrlo složen zahvat koji je imao brojne, vrlo često smrtonosne komplikacije te se je izbjegavala kad god je to bilo moguće. U 20. stoljeću traheotomija postaje zahvat s manje komplikacija; 1909. godine Chevalier Jackson uvodi novu kiruršku tehniku, potiče poslijeoperacijsku skrb, a kasnije, uvođenjem antibiotske terapije, traheotomija postaje rutinska operacija sa znatno manje komplikacija.

Privremena ili trajna traheostoma i kanila

Zbog održavanja lumena traheostome, u otvor se stavlja cjevčica, najčešće plastična ili silikonska, takozvana kanila. Kanila koja se stavlja u pacijenata na respiratoru ima u donjem dijelu balon koji se napuše i omogućuje ventiliranje pacijenta, odnosno ne dopušta curenje zraka oko kanile. U svih ostalih pacijenata stavlja se kanila bez balona.

Pacijenti koji su traheotomirani zbog tumora grkljana i odstranjen im je grkljan, imaju trajnu traheostomu. Pacijenti kojima je traheotomija učinjena zbog infekcije, traume, stranog tijela, postoperativno zbog toalete dišnoga puta, imaju privremenu traheostomu – cilj je što prije ih dekanilirati, odnosno odstraniti kanilu, a otvor u vratu se pušta da zaraste spontano ili se radi plastika defekta.

Rehabilitacija nakon totalne laringektomije

Nakon totalne laringektomije pacijent ostaje bez glavnog organa koji proizvodi glas i potrebno ga je što prije rehabilitirati jer ljudi koji ne govore se povlače, prestaju se družiti, nastaje socijalna deprivacija, a moguće i depresivno raspoloženje.

Rehabilitacija se može učiniti na tri načina:

1. učenjem ezofagealnog govora,

2. ugradnjom govorne proteze,

3. korištenjem elektrolarinksa.

Učenje ezofagealnog govora je najprirodnija i, naravno, najstarija metoda rehabilitacije glasa. Temelj ove metode je ubacivanje zraka u jednjak koji se potom usmjeruje u ždrijelo i usta te tako nastaje glas.

Govorna proteza se može ugraditi odmah nakon totalne laringektomije ili naknadno kroz nekoliko mjeseci (u slučaju neuspješne rehabilitacije glasa ezofagealnim govorom). Riječ je zapravo o jednosmjernom ventilu koji propušta zrak iz dušnika u ždrijelo, ali ne i hranu i tekućinu iz jednjaka u dušnik.

Korištenje elektrolarinksa je najrjeđi način rehabilitacije glasa. Za tu metodu se odlučuju pacijenti koji nisu kandidati za ugradnju govorne proteze, a nisu motivirani ili ne mogu uspjeti proizvesti ezofagealni glas. Temelji se na prenošenju vibracija s vrata tijekom koje pacijent imitira normalan govor. Optimalno mjesto vibracije pacijent pronalazi u suradnji s logopedom.

Nakon operacije se pacijent obično hrani putem nazogastrične sonde, obično oko dva tjedna, ako nema komplikacija. Sondom se primjenjuju miksana hrana i gotovi pripravci kojih postoji puno na tržištu.

S obzirom na to da prestaje disanje na nos i pacijenti dišu kroz otvor na vratu (traheostomu), češće će i kašljati. Funkcija nosa djelomično se uspješno zamjenjuje kazetom za ovlaživanje, čišćenje i grijanje zraka. Kazeta se postavlja na podložak koji se lijepi na vrat.

Sva tehnička pomagala koja su dostupna i drugdje u svijetu, dostupna su i pacijentima u Hrvatskoj, s tom razlikom da su kod nas sva pomagala besplatna i moguće ih je dobiti preko HZZO-a, što baš i nije slučaj u svim zemljama.

Važnost edukacije i uključivanja u društva laringektomiranih

Pacijent koji ima kanilu mora biti educiran o održavanju higijene traheostome, ali i same kanile. Kanilu je potrebno barem jednom dnevno mijenjati i čistiti. Potrebno je održavati higijenu usne šupljine i ždrijela, a kanilu i traheostomu čistiti opranim rukama ili korištenjem rukavica.

Korisno je koristiti hranu koja ima visoku energetsku i hranjivu vrijednost, a probiotici, acidofil i jogurt mogu smanjiti stvaranje biofilma i gljivica koje mogu začepiti govornu protezu.

Preporučuje se uzimanje voća i povrća te sve hrane koja sadrži vlakna, uzimati dovoljno tekućine, a izbjegavati alkohol, veće količine kave i hranu koja stvara osjećaj težine u želucu te potiče stvaranje refluksa.

Svim laringektomiranim pacijentima preporučujemo aktivno uključivanje u rad društava laringektomiranih. Ta društva obično vode educirani otorinolaringolozi i logopedi. Na sastancima pacijenti mogu saznati mnoge stvari koje možda ne saznaju u bolnici, primjerice, koja prava ostvaruju na osnovu invalidnosti, mirovinska i socijalna prava, mogu naučiti čak i plivati s traheostomom, a gotovo sva društva laringektomiranih imaju i zborove koji se bave pjevanjem i pravi su hit gdje god se pojave.