Upoznajte osnovne audiološke pretrage u ispitivanju sluha odraslih

Dobar sluh jedan je od osnovnih preduvjeta za govornu komunikaciju koja je iznimno važna u životu svakog od nas. Ali i sluh, kao i ostali osjeti, s vremenom slabi. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, četvrtina osoba iznad 60 godina ima oštećenje sluha, a nakon 65. godine taj broj dolazi na trećinu i s vremenom još raste. U ovoj skupini velik je broj onih koji nikada nisu imali nikakve bolesti uha, niti su bili izloženi povećanom riziku od oštećenja (npr. izloženost buci), ali treba biti svjestan da oštećenje sluha često dolazi i u komorbiditetu s kroničnim bolestima kao što su šećerna bolest, hipertenzija ili povišene masnoće u krvi.

Prve znakove nagluhosti često ne zamjećuje pacijent, nego njegova okolina. Primjećuju da pojačava TV, radio ili jednostavno teže prati razgovor tužeći se da više nitko ne zna govoriti, nego svi nerazumljivo mrmljaju. To je vrijeme kad upravo članovi obitelji nagovore pacijenta da se prijavi za pregled i ispitivanje sluha.

Tonski audiogram

Prva i najjednostavnija pretraga koja se u ovim slučajevima provodi jest tonski audiogram koji se izvodi u tihoj, zvučno izoliranoj komori. Pacijentu se preko slušalica puštaju tonovi različitih frekvencija, od najnižih (125 Hz), pa do najviših (8 do 12 kHz). Od njega se traži najmanji intenzitet pri kojem čuje zvuk, posebno za desnu i lijevu stranu.

Dobiveni rezultat predstavlja prag sluha ili slušnu razinu koja se smatra urednom ako na najvažnijim govornim frekvencijama (500, 1000, 2000 i 4000 Hz) ne prelazi prosječno 26 dB. Ako je prosječni gubitak sluha veći od 40 dB, prisutne su značajne smetnje slušanja te se ta granica obično uzima kao gubitak zbog kojeg je potrebno koristiti slušno pomagalo.

Timpanogram

Uz audiogram se obično mjeri i tlak zraka u srednjem uhu, timpanogram, pomoću kojeg saznajemo kakvo je stanje srednjeg uha i bubnjića. Obična „staračka“ nagluhost obično je posljedica oštećenja osjetnih stanica u unutrašnjem uhu, pa je timpanogram uredan, a i liječničkim pregledom se vide normalan bubnjić i zvukovod.

Međutim, prisustvo upale ili sekreta u uhu može dodatno pogoršati sluh i liječi se na drugi način, pa je prije svakog ispitivanja sluha potrebno dobro pregledati uho, nos i grlo.

Govorni audiogram

Nagluhe pacijente ipak najviše pogađa to što ne mogu dobro razumjeti govor drugih, naročito u otežanim uvjetima kad ima više ljudi ili je prisutna neka druga pozadinska buka.

Da bismo ispitali nečiju sposobnost prepoznavanja riječi, koristi se govorni audiogram, u kojem se pacijentu prezentiraju liste riječi određenim intenzitetom (također preko slušalica), a koje ispitanik mora ponoviti. Liste riječi su „fonetski izbalansirane“, što znači da su sastavljene tako da bude pravilan omjer niskih, srednjih i visokih frekvencija u riječima.

Intenzitet zvuka na kojem pacijent čuje govor (ne mora ponoviti riječ) zove se prag čujnosti, a zatim se intenzitet povećava dok pacijent ne uspije ponoviti cijelu listu od 10 riječi (100% razumljivosti). Zdrava osoba uredna sluha postiže 100% razumljivosti već na 25 dB. Neke osobe ne mogu postići 100% razumljivosti usprkos pojačanju, obično zbog teškoća prepoznavanja i strukturiranja informacije u središnjem živčanom sustavu. Nekima će čak jaki intenzitet izazvati izrazitu nelagodu (poznati fenomen slušne preosjetljivosti kod nagluhih osoba) te je u komunikaciji s njima potrebno govoriti sporije i razgovjetnije, a ne glasnije.

Govorni audiogram može se provesti i sa slušnim pomagalom te tako vidimo razliku u razumljivosti i učinkovitost korištenja aparata.

Funkcionalne pretrage slušanja

Da bi dijagnostika oštećenja sluha bila potpuna, provode se i funkcionalne pretrage slušanja, u kojima se ispituje razumljivost govora u prirodnoj okolini, na zadanoj udaljenosti (usporedivo s rezultatima audiometrije u kabini), uz pozadinsku buku i odjek u prostoru koji otežavaju razumijevanje signala. Ove su pretrage posebice važne kada je riječ o prilagodbi slušnog pomagala.

Subjektivne i objektivne metode

Sve navedene pretrage, iako se izvode u točno određenim standardiziranim uvjetima, spadaju u subjektivne metode pretraga jer traže suradnju pacijenta i donekle su ovisne o njegovom psihofizičkom stanju, umoru, kondiciji i sl.

Nasuprot tome, postoje i tzv. objektivne, elektrofiziološke pretrage sluha kod kojih pacijent ne mora surađivati, a daju nam informacije o pragu sluha i o stanju centralnih slušnih putova, ali o tome će možda biti više riječi u sljedećem članku.