Gljivične upale uha: uzroci, simptomi i liječenje

Upala zvukovoda (otitis externa, „plivačko uho“) obuhvaća niz bolesti različite patogeneze (mehanizam nastanka patološkog procesa): infektivne, alergijske ili su pak dermatološke bolesti u podlozi. Od infektivnih uzročnika u kliničkoj praksi često se susreću gljivične upale zvukovoda (otomikoza).

Anatomija uha

Zvukovod se može prikazati kao valjak dugačak 2.5 cm i širine 7 do 9 mm, koji se pruža od hrskavice uške do samog bubnjića. Dijelimo ga na lateralni dio (onaj bliže izlazu) kojeg čini hrskavica prekrivena kožom, koji dužinom zauzima trećinu  kanala, te medijalni (unutarnji) kojeg čini kost prekrivena tankom kožom, a koji zauzima dvije trećine dužine.

Vanjski dio (hrskavični) prekriven je debelom kožom s brojnim dodatnim strukturama poput ceruminalnih žlijezda, žlijezda lojnica i folikula dlaka. Nasuprot tome, koštani dio zvukovoda prekriva tanka koža bez potkožnog tkiva i pripadajućih struktura.

Spoj hrskavičnog i koštanog dijela je najuži dio zvukovoda (istmus). Vrlo često se dogodi da se cerumen (ušna smola) formira u čep koji zapne na mjestu istmusa, a svaka manipulacija (bilo štapićem, prstima, i sličnim) može uzrokovati oticanje, iritaciju, mehaničku ozljedu kože zvukovoda i, u konačnici, upalu.

Gljivične upale uha

Otomikoza može nastati kao primarna infekcija (često kod korisnika slušnih pomagala) ili se pak razviti uz bakterijsku upalu zvukovoda, najčešće kao rezultat antibiotske terapije.

Gljivične upale zvukovoda odgovorne su za otprilike 9% infekcija vanjskog uha. Aspergillus niger i Candida su najčešći mikroorganizmi, iako dominantni mikroorganizmi koji se pojavljuju u nekoj populaciji ovise o zemljopisnom podneblju. Pojavnost otomikoze nešto je veća u tropskim i suptropskim područjima, vjerojatno zbog povišene vlage u zraku. Plivanje te mehaničke ozljede zvukovoda (grebanje, češkanje i sl.), kao i pretjerano čišćenje zvukovoda također pogoduju razvoju otomikoze. U posljednje vrijeme podiže se svijest o upotrebi antibiotskih kapi koje pogoduju razvoju gljivične upale uha. Pa ipak, incidencija i tipovi gljivičnih infekcija se nisu znatno promijenili unatoč desetljećima korištenja topikalnih antibiotika u liječenju upala zvukovoda.

Simptomi

Pacijenti s otomikozom se često žale na:

• svrbež uha,
• nelagodu,
• iscjedak iz uha i
• osjećaj punine/začepljenosti uha.

Bol je nešto manjeg intenziteta nego kod bakterijske upale uha.

Gljivične infekcije su češće lokalizirane u medijalnom dijelu zvukovoda, u kojem se često nakupljaju nečistoće i cerumen. Uz to, medijalni dio zvukovoda je nešto topliji i manje osvijetljen što su čimbenici koji pogoduju rastu gljiva. Otok uške i zvukovoda je manje izražen nego kod bakterijske upale.

Gljivični mikroorganizmi imaju vrlo karakterističan izgled u zvukovodu, posebice kada se gledaju pod povećanjem. Fini gljivični filametni i spore mogu izgledati poput plijesni koje katkada viđamo na hrani, a spore A.nigera izgledaju poput fine ugljene prašine posute po koži zvukovoda. Infekcija Aspergillusom može izgledati poput vlažnih krpica koje stvaraju naslage u zvukovodu. Infekcije kandidom su povezane tipično s mekanim, bjelkastim, „oblačastim“ materijalom koji, u težim slučajevima, ispunjava cijeli zvukovod.

Postavljanje dijagnoze i liječenje

Dijagnoza se postavlja temeljem kliničke slike i pregleda, a rijetko kada je potrebno uzeti bris za mikrobiološku analizu koji dokazuje određenu vrstu uzročnika.

Glavna odrednica terapije otomikoze je pažljivo čišćenje zvukovoda i topikalni antigljivični lijekovi (kapi za uho). Sav debris i vidljivi fungalni elementi trebaju biti očišćeni prije početka primjene terapije. Ispiranje zvukovoda bornom vodom u ambulanti liječnika samo je jedan od koraka u liječenju. Čišćenje cerumena i ostalih nakupina vidljivih u zvukovodu može se nadopuniti i čišćenjem pod kontrolom mikroskopa uz odgovarajuće instrumente. Tek nakon temeljitog čišćenja zvukovoda i uklanjanja svih naslaga s površine kože zvukovoda, može se primijeniti lokalna terapija.

Topikalni antifungalni lijekovi prva su linija liječenja, a najčešće je riječ o otopini klotrimazola. Također se mogu primijeniti i otopine antiseptika, otopine kiselina poput Acidi borici (borna kiselina) i slično. Nakon 10 do 14 dana terapije važno je ponovno procijeniti stanje bolesnika i pogledati uho kako bi se vidjelo jesu li gljivice nestale ili ih je potrebno još liječiti.

Važno je držati uši suhima tijekom 7 do 10 dana trajanja terapije. Treba izbjegavati nošenje slušnih pomagala, slušalica i sličnog u upaljeno uho sve dok se simptomi sasvim ne povuku.