Ne čujete dobro? Metode i dijagnostički testovi za ispitivanje sluha

Sluh je jedan od osjeta kojima spoznajemo prostor oko sebe. Ali, za razliku od životinjskog svijeta u kojem je sluh važan za svakodnevno preživljavanje (treba pravovremeno čuti predatora koji se šulja i pobjeći), kod čovjeka je sluh preduvjet djelovanja svojstvenog samo ljudima – slušanja govora i govorne komunikacije. Ove su funkcije kod današnjeg čovjeka također često presudne za preživljavanje, kao i za funkcioniranje u zajednici.

Ispitivanje sluha uvijek je potrebno provesti kod osoba koje primjećuju da teže prate govor u društvu, dok su kod djece koja slabije čuju prvi znakovi vezani uz teškoće u razvoju govora.

Utvrđivanje praga sluha

Postupak ispitivanja sluha naziva se audiometrija i za nju je potrebna određena aparatura koja može prezentirati tonove točno određenog intenziteta i frekvencije. Tako možemo utvrditi koji je najtiši zvuk koji pacijent za određenu frekvenciju može čuti. Ova vrijednost zove se prag sluha.

Prag sluha ispituje se za široko frekvencijsko područje u kojem slušamo (od 125 do 8000 Hz), a pretraga se naziva tonska audiometrija te se provodi u tihoj komori. Prag sluha smatra se urednim ako je prosječno bolji od 26 dB, a, primjerice, prosječan intenzitet ljudskog govora je oko 60 do 65 dB.

Procjena razumljivosti govora

Osim čujnosti za tonove, važno je procijeniti i razumljivost govora, u čemu sudjeluju i strukture centralnog živčanog sustava, a ne samo uho. To se može procijeniti govornom audiometrijom. Njome se određuje postotak riječi zadanih frekvencijskih karakteristika (niske, srednje, visoke) koje ispitanik može ponoviti na određenom intenzitetu.

Kvaliteta sluha može se procijeniti i udaljenošću. Osoba urednog sluha može čuti i ispravno ponoviti riječi izgovorene šaptom na udaljenosti od šest metara (u tihoj okolini), dok nagluha osoba, kojoj je prag sluha oko 50 dB, ponavlja riječi tek kada se ispitanik primakne na jedan metar udaljenosti.

Čemu služi glazbena ugađalica?

U nedostatku sofisticirane aparature, sluh se orijentacijski može ispitati i glazbenom ugađalicom koja, nakon što se udarcem pobudi, titra na određenoj frekvenciji te tako proizvodi zvuk koji s vremenom slabi.

Ispitivač (pod pretpostavkom da je urednog sluha) uspoređuje vrijeme dokle čuje zvuk kraj svog uha s vremenom pacijenta, odnosno koliko dugo pacijent čuje zvuk na istoj udaljenosti od svog uha. Ako pacijent „čuje skraćeno“, radi se o oštećenju sluha.

Kod asimetričnih oštećenja (kad je zahvaćeno samo jedno uho), ugađalica nam pomaže pri procjeni vrste oštećenja, tj. mjesta oštećenja sluha. Pacijenti koji imaju bolest ili oštećenje u području vanjskog ili srednjeg uha, bolje čuju zvuk ugađalice kad se ona prisloni na kost (npr. iza uha), nego kad titra uz uho, što je prirodni put prijenosa zrakom i fiziološki daje bolju čujnost.

Mjerenje tlaka u srednjem uhu

Tlak u srednjem uhu vrlo je važan za nesmetan prijenos zvuka kroz uho te određuje položaj bubnjića i njegove mogućnosti titranja. Optimalno je kad je ovaj tlak izjednačen s atmosferskim tlakom, što je funkcija nosa i Eustahijeve tube. 

U sklopu ispitivanja sluha uvijek treba izmjeriti ovaj tlak dijagnostičkim testom koji se naziva timpanogram. To je važno jer veća odstupanja mogu dovesti do gubitka sluha koji se liječi na potpuno drugačiji način nego gubitak sluha koji je nastao oštećenjem osjetnih stanica u unutrašnjem uhu (najčešći uzrok tzv. „staračke nagluhosti“). 

Ispitivanje sluha kod djece

Jasno je da maloj djeci ne možemo ispitati sluh klasičnom audiometrijom jer se ne može postići dovoljna suradnja da bi dijete samo pokazalo ili ponovilo što je čulo. Zato su osmišljene različite varijacije tonske audiometrije kojima se promatraju određeni uvjetovani refleksi djeteta vezani za zvuk (okretanje glave, treptanje očima, širenje zjenica i slično).

Ipak, kod male djece smo najsigurniji u rezultate ako se sluh može ispitati elektrofiziološkim metodama. Kod njih nije potrebna nikakva aktivna suradnja, već se aparaturom mjere električni potencijali koji nastaju prolazom slušnog impulsa kroz slušni put, sve do kore mozga. Kod ovih pretraga potrebno je da dijete bude sasvim mirno, nekad i u dubokom snu te se izvode uz blagu sedaciju, a zahtijevaju dosta pripreme i vremena.

Najbrža elektrofiziološka pretraga (ali ne i dovoljno informativna kad je u pitanju oštećenje sluha) je otoakustička emisija, koja mjeri odgovor osjetnih stanica u unutrašnjem uhu – pužnici. Zbog jednostavnosti izvođenja, otoakustička emisija se koristi kao metoda probira na oštećenje sluha u svim rodilištima u Hrvatskoj. Ako je odgovor dobar, možemo smatrati da je sluh uredan.

Važna je dobra kombinacija pretraga

Na kraju, kako je sluh uvijek vezan uz slušanje govora koji je složene strukture, potrebno je sve ove navedene pretrage na pravi način kombinirati da bismo ustanovili ne samo jačinu, već i mjesto oštećenja, jer o tome ovise pristup i mogućnosti liječenja.