Kada i zašto se ugrađuju ventilacijske cjevčice u bubnjić?

Bubnjić je ovalna membrana koja se nalazi između zvukovoda i srednjeg uha, a koja te dvije strukture potpuno razdvaja. S vanjske strane, prema zvukovodu, obložen je kožom, a s unutrašnje strane sluznicom srednjeg uha. Svi znamo da voda koja uđe u uho, na primjer pri kupanju, na kraju uvijek izađe istim putem, kao i kapi koje stavljamo u uho s ciljem liječenja bolesti zvukovoda. Zvukovod je, dakle, „slijepa ulica“ koja završava bubnjićem.

Poremećaj izjednačavanja tlaka

Funkcija bubnjića je i prijenos zvučnih valova, ali taj prijenos neće biti sasvim dobar ako opna nije optimalno „napeta“ te se u tim slučajevima može javiti i određen gubitak sluha, s osjećajem začepljenosti uha. Napetost bubnjića određena je tlakom zraka s vanjske strane (iz zvukovoda, okolni atmosferski tlak) te tlakom zraka s unutrašnje strane, u srednjem uhu. Ovi tlakovi trebali bi biti barem približno jednaki, a izjednačavaju se preko Eustahijeve cijevi koja vodi zrak iz nosa u srednje uho. Ako u srednjem uhu nema dovoljno zraka, kao što se događa kada je nos slabije prohodan ili kad je sluznica nosa i ulaza u Eustahijevu cijev predebela, u srednjem uhu stvara se podtlak. On bubnjić uvlači prema unutra, što u jačim slučajevima rezultira ne samo slabijim sluhom i osjećajem punoće, već i bolnošću.

Slične senzacije neke osobe imaju prilikom putovanja avionom, naročito pri polijetanju ili slijetanju ili čak pri vožnji automobilom kod promjena nadmorske visine koje dovode i do promjene atmosferskog tlaka koji Eustahijeva tuba mora stalno „izjednačavati“.

Postoje, dakle, brojni razlozi poremećaja i oslabljene mogućnosti reguliranja tlaka u srednjem uhu. Mnogi od njih su prolazni, vezani uz blaže respiratorne infekcije, prolaze spontano ili se mogu liječiti konzervativnom terapijom, obično lokalnim pripravcima koji se u obliku kapi ili spreja stavljaju u nos.  Ako pak takva terapija ne daje rezultata, osjećaj začepljenosti, pa i bolnosti je dugotrajan, a sluh oslabljen, treba razmisliti o kirurškom liječenju i izjednačavanja tlakova kroz bubnjić.

Kad operacija mandule nije dovoljna…

Problemi srednjeg uha često su prisutni kod djece, naročito u predškolskoj i ranoj školskoj dobi, kad su prolaz zraka kroz Eustahijevu tubu, a i prohodnost nosa često otežani zbog tonzilarnog tkiva koje se nalazi u šupljini gornjeg dijela ždrijela, iza nosa – To je tkivo u javnosti poznato pod nazivom „treća mandula“.  U dječjoj dobi je odnos mandule i veličine prostora u kojem se ona nalazi najnepovoljniji, tako da lako dolazi do blokiranja putova prolaza zraka. U odrasloj dobi, kako glava naraste, šupljina se proširi, a tkivo mandule se smanji, ova vrsta teškoće više nije uobičajena.

Ako je prolaz zraka dugo onemogućen i podtlak u srednjem uhu dugo traje, dolazi do povlačenja tekućine iz okolnog tkiva, a srednje uho se puni; više nije ispunjeno zrakom, nego tekućinom koja s vremenom postaje sve gušća i zato se teško spontano odstranjuje, čak i ako se Eustahijeva cijev otvori. Ova tekućina lako se i inficira, pa tako nastaje sklonost češćim upalama uha, uz jaku bolnost i visoku temperaturu. U tim slučajevima pritisak na bubnjić iz srednjeg uha može biti toliko jak da bubnjić pukne, a gnojni sadržaj se izlije u zvukovod i van uha, što obično dovodi do olakšanja bolnosti.

Zbog svega navedenog, kod češćih upala srednjeg uha koje su praćene slabijim sluhom i težim disanjem na nos, često treba odstraniti treću mandulu da se oslobodi prolaz zraka. Međutim, to ponekad nije dovoljno, posebno ako je već došlo do dugotrajnog nakupljanja tekućine u srednjem uhu. Stanje bubnjića i srednjeg uha može se ustanoviti detaljnijim otoskopskim pregledom uha, ali i pretragom koja se često radi uz ispitivanje sluha, a naziva se timpanometrija, a kojom se preko bubnjića mjeri tlak u srednjem uhu te pokazuje prisustvo tekućine.

Uloga miringotomije i ventilacijskih cjevčica

Nakon odstranjenja treće mandule prema potrebi se, s vanjske strane, učini mali rez na bubnjiću poznat kao miringotomija, a kroz koji onda sadržaj iz srednjeg uha izađe te se uho „očisti“. Ako je to dovoljno, bubnjić nakon operacije vrlo brzo sam zaraste i uspostavlja se normalna funkcija uha. Ako je pak tekućina u srednjem uhu jako gusta i ne očekujemo da će se uspostaviti dobra prozračnost srednjeg uha, postavlja se u bubnjić sitna cjevčica koja omogućava stalan dotok zraka u srednje uho i preuzima funkciju Eustahijeve cijevi dok se ova potpuno ne oporavi.

Cjevčice u uhu mogu stajati dugo, pacijent ih ne osjeća, ne vide se, a nakon njihova vađenja bubnjić spontano cijeli. Treba samo imati na umu da je uho prema van „otvoreno“, pa treba paziti da ga se zaštiti od ulaska vode i infekcije pri kupanju ili tuširanju. Ponekad je sposobnost cijeljenja bubnjića tako jaka da izgura cjevčice te one spontano ispadnu i prije nego što smo ih mislili izvaditi. Ako je funkcija uha uspostavljena, i to je dobro rješenje. Značajno je, također, da se kod postavljanja cjevčica sluh vraća odmah nakon operacije, što nije uvijek slučaj nakon same operacije treće mandule.

Rješenje za odrasle

U odrasloj dobi ovaj zahvat je značajno rjeđi jer su uzroci bolesti srednjeg uha često drugačiji.

Miringotomija, na kraju, kod odraslih može biti i put davanja lijeka injekcijom u srednje uho, obično zbog nekih akutnih manifestacija bolesti unutrašnjeg uha, kao što su iznenadna nagluhost, akutna vrtoglavica ili Menierova bolest, a koje se liječe, primjerice, kortikosteroidima ili specifičnim antibioticima.

Ovom se načinu posebno pribjegava kad se kod nekih pacijenata želi izbjeći sistemski učinak lijekova koji se inače mogu dati i u tabletama, a učinak je sličan.