Visinska bolest: riziku mogu biti izloženi i turisti, a ne samo alpinisti

Visine predstavljaju pravi izazov i sve češće, nažalost, svjedočimo situacijama u kojima amateri kreću u osvajanja vrhova za koje nisu dovoljno pripremljeni, niti educirani. No nerijetko se turistički obilaze i destinacije na visinama iznad 2 500 m. Tako, na primjer, odlazak u pojedina područja Alpi može dovesti do razvoja visinske bolesti ako smo nepripremljeni.

Izloženost velikim visinama nije prisutna samo kada je riječ o alpinizmu, već postoji niz gradova – i to turističkih destinacija – koji se nalaze na visinama iznad 2 000 m, među kojima je i nekoliko glavnih gradova pojedinih država. Zemlje s najviše gradova na visokoj nadmorskoj visini su Kina i Meksiko, s po njih osam. Najviši grad na svijetu je metropolitansko područje El Alto-La Paz u Boliviji, u kojem više od dva milijuna ljudi živi na prosječnoj nadmorskoj visini od 3 869 m. Quito (Ekvador) se nalazi na 2 784 m, Bogota na 2 601 m, Adis Abeba i Meksiko City na nešto više od 2 300 m. 

Što je visinska bolest?

Visinska bolest je izraz za medicinska stanja koja se mogu dogoditi kada prebrzo dođete na veću nadmorsku visinu.

Prema Wilderness Medical Society, visina od 2 500 m je ona za koju se smatra da može dovesti do prvih simptoma visinske bolesti. Što se više penjete, to je atmosfera sve rjeđa. To znači da udisanjem iste količine zraka dobivate manje kisika negoli na nižoj nadmorskoj visini. Visinska bolest se događa kada se vaše tijelo ne može prilagoditi razlici u količini kisika koju dobivate sa svakim udahom.

Zašto su visine opasne za ljude?

Okolina na visokim nadmorskim visinama izlaže ljude hladnoći, niskoj vlažnosti, povećanom ultraljubičastom zračenju i smanjenom tlaku zraka, a sve to može uzrokovati zdravstvene probleme.

Najveću zabrinutost ipak predstavlja hipoksija, stanje smanjene količine kisika u stanicama i tkivu, zbog smanjenog parcijalnog tlaka kisika (PO2). Na 3 050 m, na primjer, udahnuti PO2 iznosi samo 69% onoga na razini mora. Akutna izloženost ovom smanjenom PO2, može sniziti arterijsko zasićenje kisikom na 88 do 91 posto.

Ljudi mogu udobno živjeti na umjereno visokim nadmorskim visinama, ali tijelo se mora prilagoditi, a za to je potrebno vrijeme. Ako se popnete na nadmorsku visinu iznad 2 500 m, bit ćete u opasnosti od razvoja neugodnih ili opasnih simptoma zbog promjene nadmorske visine. U ekstremnim slučajevima može doći do smrtnog ishoda.

Akutna visinska bolest

Putovanje na nadmorske visine iznad 2 500 m izlaže stanovnike nižih krajeva riziku razvoja jednog ili više oblika akutne visinske bolesti:

• akutne planinske bolesti (AMS – acute mountain sickness),
• visinskog edema mozga (HACE – high altitude cerebral edema) i
• visinskog plućnog edema (HAPE – high altitude pulmonary edema).

Simptomi

Simptomi akutne planinske bolesti su:

• glavobolja, kao najčešći simptom,
• mučnina i povraćanje, 
• gubitak apetita,
• umor, čak i kada se odmarate,
• malaksalost,
• problemi sa spavanjem, 
• vrtoglavica ili ošamućenost, 
• promjene vida (iako su rijetke, obično ukazuju na ozbiljniju visinsku bolest, a posljedica su puknuća krvnih žila u mrežnici).

Visinski edem mozga se pak javlja s:

• neurološkim nalazima, osobito promijenjenim mentalnim statusom,
• ataksijom (poremećajem hoda),
• smetenošću i pospanošću, slično alkoholnoj intoksikaciji.

Žarišni neurološki nalazi i napadaji su rijetki, a koma može nastupiti unutar 24 sata od početka. Rana dijagnoza je ključna.

Visinski edem pluća može biti opasniji i brže dovesti do smrti nego edem mozga. Početni simptomi uključuju:

• bol u prsnom košu,
• kašalj,
• pretjerano otežano disanje pri naporu.

Ako se ne prepozna i ne liječi, dovodi do otežanog disanja u mirovanju i respiratornog distresa, često s krvavim ispljuvkom. Ovo je tipično napredovanje tijekom jednog do dva dana. 

Pravila prevencije visinske bolesti

Od najveće je važnosti da se osoba koja ide na takve visine pravilno pripremi. Osobama s kroničnim bolestima se ne preporučuje odlazak na velike visine jer u njih može brže doći do nekog oblika visinske bolesti ili pogoršanja osnovne bolesti.

Najvažnija prevencija je usporeno penjanje na visinu. Kontrola brzine uspona, u smislu broja prijeđenih metara po danu, vrlo je učinkovito sredstvo za prevenciju akutne visinske bolesti. U planiranju brzine uspona, nadmorska visina na kojoj netko spava smatra se važnijom od nadmorske visine postignute tijekom budnih sati. Najbolji način da spriječite visinsku bolest je polagani uspon. Nakon što ste na više od 3 000 m nadmorske visine, napredujte samo 300 ili manje metara dnevno. Za svakih sljedećih 1000 m svakako uzmite dodatni dan za odmor i aklimatizaciju.

Osjetljivost i otpornost na visinsku bolest dijelom su genetski uvjetovane osobine, ali ne postoje jednostavni testovi probira za predviđanje rizika. Trening ili fizička spremnost ne utječu na rizik. Spol putnika igra minimalnu ili nikakvu ulogu u određivanju predispozicije. Djeca su jednako osjetljiva kao i odrasli; osobe starije od 50 godina imaju nešto manji rizik.

Cilj putnika možda nije izbjeći sve simptome visinske bolesti, već imati samo blagu bolest, čime se izbjegavaju promjene plana puta ili potreba za medicinskom pomoći ili evakuacijom.

Postoje li lijekovi za prevenciju visinske bolesti?

Po pitanju lijekova, samo se acetazolamid (Diamox) preporučuje za prevenciju visinske bolesti, ali ni kod njega nema dovoljno dokaza u kojoj mjeri djeluje na prevenciju ali i na liječenje. Zapravo je najvažnije na vrijeme prepoznati simptome visinske bolesti, ne umanjivati ih i tražiti medicinsku pomoć.

Od lijekova koji se koriste kod visinskog edema mozga i pluća preporučuju se deksametazon, nifedipin, ibuprofen, tadalafil i sildenafil. Sve ove lijekove moraju propisati liječnici s iskustvom u liječenju visinske bolesti.

Zaključno

Odlazak na velike visine iziskuje, dakle, dobru pripremu, strpljenje i pridržavanje uputa. Ako se ne pridržavate ovih preporuka, u najboljem slučaju možete završiti u jednom od komičnih twitova Hrvatske gorske službe spašavanja, ali, nažalost, i dovesti se u stanje opasno po život.

Uživajte u planinarenju i putovanjima, no ne precjenjujte svoje sposobnosti i stanje svog tijela. I, na kraju jedna zanimljivost za vječne optimiste – najstarija osoba koja se je popela na Mount Everest je bio Japanac Yuichiro Miura koji je taj podvig izveo u svibnju 2013. godine u dobi od 80 godina. Pa ipak, vrijedi istaknuti da je Yuichiro ipak bio profesionalni skijaš i alpinist s bogatim iskustvom.