Terapija kroničnih rana: zašto nastaju i kako se liječe

Rana je po definiciji prekid kontinuiteta tkiva. Može biti akutna ili kronična. Kroničnim ranama nazivaju se one koje ne prolaze faze normalnog cijeljenja pravovremeno, odnosno cijele dulje od  šest tjedana. To su najčešće dekubitalni ulkusi, venski ulkusi, rane na stopalima kod dijabetičara, ishemijske rane i neuropatski ulkusi.

Kako rana cijeli?

Normalan proces cijeljenja uključuje fazu hemostaze, upale, proliferacije i pregradnje.

• Odmah nakon ozljede stiskanjem krvne žile i formiranjem krvnog ugruška zaustavlja se krvarenje (hemostaza). Upalne stanice dolaze u ranu u povećanom broju, otpuštaju reaktivne metabolite kisika i enzime koji čiste ranu i sprečavaju naseljavanje bakterija.
• U fazi proliferacije otpuštaju se čimbenici rasta koji aktiviraju stanice i popravljaju nastala oštećenja na krvnim žilama, koži i potkožnom tkivu.
• Jednom kad je rana zatvorena, slijedi faza remodeliranja i stvaranja trajnog potkožnog tkiva.

Zašto nastaju kronične rane

Zajedničke karakteristike kroničnih rana su infekcija i produljena faza upale, formiranje biofilma otpornog na lijekove i nemogućnost dermalnih i epidermalnih stanica da odgovore na stimulanse koji potiču cijeljenje.

Razlog može biti smanjena opskrba kisikom radi ateroskleroze arterija koje opskrbljuju to područje, ali i sistemske hipoksije kod bolesti srca i pluća, pušača, autoimunih bolesti. Strana tijela, oštećenja tkiva nakon zračenja, kortikosteroidi u terapiji također otežavaju cijeljenje. Pothranjenost i povećan pritisak na tkivo kod nepokretnih pacijenata pogoduju nastanku dekubitalnih ulkusa tipično na trtici, križima, stražnjici i petama. Rane na potkoljenicama u velikoj većini nastaju kao odraz venske insuficijencije, u manjem postotku su posljedica ishemije zbog narušene arterijske cirkulacije i razvoja gangrene. Dijabetičari s nereguliranom razinom šećera u krvi uz kombinirano oštećenje krvnih žila i perifernih živčanih završetaka visoko su rizična skupina kod kojih rane vrlo sporo cijele i često završavaju amputacijom.

Liječenje kroničnih rana

Liječenje kronične rane mora biti praćeno liječenjem osnovne bolesti. Temeljitim debridmanom rane uklanjaju se mrtvo tkivo i biofilm bakterija koji podržavaju upalu, te se potiče stvaranje granulacija. Može se raditi kirurškim ili nekirurškim metodama, najčešće hidrokoloidnim oblogama i gelovima.

Važno je postići kontrolu pritiska na tkivo oko rane – široke, udobne cipele, anatomski uložak, hod uz pomagalo za dijabetičare, česta promjena položaja nepokretnog pacijenta, odgovarajući antidekubitalni madrac… Kod venskih ulkusa nošenjem kompresivnih čarapa ili zavoja sprečava se venska staza i smanjuje edem. Kronične rane ispiru se mlakom vodom uz blagi antiseptik i fiziološkom otopinom, osuše i prekriju odgovarajućom oblogom, a okolna koža zaštiti kremom.

Oblozi za rane i njega

Suvremene obloge za rane djeluju na principu vlažnog cijeljenja, štite od bakterijske superinfekcije, održavaju potrebnu vlažnost i temperaturu rane, upijaju sekret koji se stvara u rani te stvaraju gel koji štiti krajeve živaca i smanjuje bol. Smanjuju učestalost previjanja, skidaju se atraumatski.

Dijele se, ovisno o sastavu, na hidrokoloidne, alginate i hidrofiber obloge.

• Hidrokoloidne su na bazi celuloze, želatina i pektina, koriste se za rane sa srednjom i slabijom sekrecijom.
• Obloge izrađene od algi nazivaju se alginati, djelotvorne su na ranama sa srednje i jakom sekrecijom jer na sebe aktivno navlače tekućinu i stvaraju gel. Preko obloge se stavlja gaza ili sekundarna hidrokoloidna obloga.
• Hidrofiber obloge se također koriste za rane sa srednje jakom i jakom sekrecijom.

Napredne metode skrbi za kronične rane uključuju terapiju negativnim tlakom, hiperbaričnu oksigenoterapiju u specijaliziranim centrima (barokomore). Liječenje osnovne bolesti i rani tretman rana koje su u početnoj fazi olakšava liječenje, smanjuje komplikacije i dugoročno osigurava bolju kvalitetu života.