Osnovna pravila dijetoterapije kod bubrežnih bolesti

Bubrezi imaju funkciju regulatornog, ekskretornog i endokrinog organa. Stvaraju i izlučuju  krajnje produkte proteina, reguliraju količinu vode i mineralnih tvari u tijelu te održavaju normalan krvni tlak. Osnovna funkcionalna jedinica je nefron, koji pri oštećenju bubrega propada i gubi svoju funkciju.

Masti i ugljikohidrati razgrađuju se do CO₂ i H₂O, a njihovom razgradnjom se ne opterećuju bubrezi. Razgradnjom proteina nastaju urea, kreatinin, fosfati i mokraćna kiselina. Kod bolesnog bubrega dolazi do oštećenja sve većeg broja nefrona, a time i do nagomilavanja štetnih tvari koje se sve manje izlučuju iz organizma putem bubrega. Bolesti bubrega dovode i do drugih poremećaja poput oligurije (nesposobnost izlučivanja vode), pretjeranog gubitka soli što uzrokuje visoku koncentraciju kalija u organizmu, albuminurije, gubitka velike količine proteina mokraćom te pojave edema i visokog krvnog tlaka. Mnoge bubrežne bolesti nije moguće trajno izliječiti.

Zašto dijetalna terapija

Cilj dijetalne terapije kod bubrežnih bolesnika je poboljšanje poremećaja u organizmu te olakšavanje funkcije bolesnog bubrega smanjivanjem dušičnih metabolita i elektrolita koji se moraju izlučiti. Potrebno je nadoknaditi nutrijente koji se gube zbog poremećenog rada bubrega i uvesti kontrolu unosa proteina jer o dijetalnoj prehrani ovisi tijek bolesti.

Ako se provodi dijeta koja sadrži manje od 0,8 g bjelančevina/kg tjelesne mase, tada najmanje 75% unesenih bjelančevina trebaju biti visoke biološke vrijednosti (meso, mlijeko, jaja, riba), jer sadrže sve esencijalne i neesencijalne aminokiseline. Što je funkcija bubrega više oštećena to je potreban manji unos bjelančevina. Minimum za održavanje ravnoteže između sinteze i razgradnje aminokiselina je 0,4-0,5 g bjelančevina/ kg tjelesne mase. Unos manjih količina kroz duže vrijeme dovodi do razgradnje vlastitih proteina te poremećaja koncentracije pojedinih aminokiselina. Smanjivanjem količine proteina postiže se smanjenje toksičnih produkata nastalih njihovom razgradnjom. Smanjuje se i unos fosfata, dok se optimalne kalorije osiguravaju iz ugljikohidrata i masti.

Za održavanje konstantne tjelesne mase potreban je određeni odnos nutrijenata i to ugljikohidrata 50%, bjelančevina 5-10% (visoke biološke vrijednosti), odnosno omjer bjelančevina životinjskog i biljnog podrijetla trebao bi biti 6:4 te masti 35-40%.

Individualizirani pristup

Svaki organizam ne reagira jednako na određenu terapiju, pa tako ni na dijetoterapiju, stoga je često poželjan individualizirani pristup. Obično je potrebno napraviti krvnu sliku, provjeriti koncentraciju toksičnih produkata nastalih razgradnjom bjelančevina (uree, kreatinina, mokraćne kiseline), provjeriti koncentraciju Na, K, Ca i P, izmjeriti krvni tlak, provjeriti ima li edema po tijelu i tek onda započeti s odgovarajućom prehranom.

• Bolesnicima koji gube prevelike količine bjelančevina putem mokraće, potrebno je davati 1 – 1,5 g bjelančevina/kg tjelesne mase.
• Ako pacijent ima edeme i visoki krvni tlak potrebno je kontrolirati unos natrija koji se u tom slučaju ograničava na 3 g/dnevno. To je otprilike količina koje namirnice imaju u svom sastavu bez dosoljavanja.
• Uz dobru diurezu unos kalija nije potrebno ograničavati. Inače, prehranom unosimo 2-4 g kalija (optimalne potrebe su 2,5 g/dnevno). Kod pojačanog mokrenja dolazi do gubitka kalija, dok kod premalog izlučivanja mokraće dolazi do nakupljanja kalija te se primjenjuje dijeta s ograničenim unosom kalija.
• Zbog jako oštećene funkcije bubrega dolazi do nagomilavanja fosfata u krvi i pada kalcija kojeg je potrebno hranom unijeti u organizam.
• Kod kroničnih bolesti bubrega može doći i do poremećaja u metabolizmu masti, pa se kod takvih pacijenata energetske potrebe ne smiju nadopunjavati iz masti, već iz ugljikohidrata.
• U slučajevima pojave edema smanjuje se unos tekućine, a ako edemi nisu prisutni, unos tekućine nije potrebno ograničavati.

Opća pravila dijete

1. Osigurati dostatan i uravnotežen unos kalorija

To znači osigurati 40 kcal/kg tjelesne težine na dan, osim u slučajevima pretilosti.

• Obrok/lipida 1-2 g /kg tjelesne težine dnevno
• Obrok/ugljikohidrata 4-6 g /kg tjelesne težine dnevno
• Obrok/bjelančevina određuje se prema klirensu kreatinina

Kod dijete koja sadržava 40 g bjelančevina dnevno, 28 g bjelančevina mora biti visoke biološke vrijednosti (meso, riba, sir). Kod dijete koja sadržava 20 g bjelančevina dnevno, ukupna količina bjelančevina mora biti visoke biološke vrijednosti uz dodatak esencijalnih aminokiselina.

2. Ispraviti ili spriječiti poremećaje u prometu vode i elektrolita

Pri dnevnoj količini urina od 1,0 -1,5 litara nije potrebno ograničavati unos vode. Unos vode potrebno je pratiti kod oligurično-anuričnog bolesnika. Kod bolesnika s edemima potrebno je smanjiti unos soli i djelomično smanjiti unos vode da se izbjegne hiponatremija, zbog dilucije.

Unos soli potrebno je prilagoditi trenutnoj tjelesnoj težini, dnevnoj količini urina, krvnom tlaku te koncentraciji soli u urinu. Dijete bez soli određuju se u oligo- anuričnog bolesnika, bolesnika s edemsko-nefrotskim sindromom te u bolesnika s bubrežnom bolesti praćenom hipertenzijom i srčanom slabošću.

Unos kalija uglavnom nije potrebno smanjivati ako je dnevna količina urina veća od 1 litre, ako je klirens kreatinina iznad 15 ml/min te ako ne postoji teža acidoza.

3. Ne inzistirati na zajedničkoj dijeti

Dijetni plan prehrane je često individualan i treba ga provoditi uz kontrolu potrebnih parametara. Samo pažljivo odabrana dijeta prilagođena pojedincu u kombinaciji s medicinskim pripravcima, može biti učinkovita u liječenju bubrežnih bolesti.

4. Najčešće greške kod sastavljanja dijete

Dijeta bez soli kod bolesnika s umjerenim bubrežnim zatajivanjem, bez edema i povišenog krvnog tlaka. Smanjivanje količine bjelančevina u prehrani pri klirensu kreatinina iznad 30 ml/min.

5. Najopasnije greške u dijeti

• striktno smanjivanje bjelančevina na manje od 0,7 g/ kg tjelesne težine,
• dijeta s nedostatnom energijskom vrijednošću (nedostatne kalorije),
• dijeta bez soli kod bolesnika s edemima (hiponatremijska dilucija).

6. Dijeta u akutnom bubrežnom zatajenju

Ako bolesnik nije na hemodijalizi, potrebno je osigurati 0,6 g bjelančevina/ kg tjelesne težine. Kalorije potrebne za održavanje tjelesne težine su oko 40 kcal/kg tjelesne težine, a poželjno je da su iz masti, ulja i jednostavnih ugljikohidrata. Dnevni unos natrija je 40 – 90 mEq (2,45,4 g), a kalija do 60 mEq (3,6 g). Unos vode iz hrane i napitaka potrebno je umanjiti za dnevnu količinu urina plus 500 ml.

Cjelovit vodič „Dijetoterapija kod bubrežnih bolesnika“ možete preuzeti na ovoj poveznici.