Operacija kile: koje su prednosti minimalno invazivnog operativnog zahvata?

Kila je patološko istiskivanje tkiva ili organa, najčešće crijeva, kroz stijenku tjelesne šupljine u kojoj se normalno nalazi. Prednji trbušni zid je mjesto nastanka većine hernija, ali isto tako ona može nastati kroz dijafragmu (ošit) poput hijatalne hernije ili, vrlo rijetko, kroz stražnju stijenku abdomena.

Osnovni razlog nastanka hernije je slabost vezivnog i mišićnog tkiva. U kombinaciji s povećanim tlakom koji se, primjerice, događa pri kašljanju, kihanju i dizanju teških tereta, unutarnji organi ili tkivo se utiskuje na mjestima najslabijeg otpora. U predjelu prednje trbušne stijenke više od 80% svih hernija nastaje u preponama. Ovisno o regiji u preponi u kojoj nastaju, nazivaju se ingvinalna ili femoralna hernija. Česte su, također, hernije u predjelu pupka koje nazivamo pupčana ili umbilikalna hernija te, nakon operacija u abdomenu, na mjestima operacijskog reza – incizijske ili postoperativne hernije.

Hernija može biti prirođena (kongenitalna) ili, češće, stečena. Kongenitalne kile se uobičajeno dijagnosticiraju i operiraju u ranoj dječjoj dobi. Stečene hernije se pojavljuju kasnije tijekom života s najvećom incidencijom nakon 70. godine.

Simptomi i rizične skupine

U početku se oboljeli obično tuže na osjećaj pritiska, nelagodu te slabu do umjerenu bol u predjelu gdje nastaje hernija. Te su tegobe osobito izražene tijekom ili nakon fizičkog napora. Nakon izvjesnog vremena hernija postaje vidljiva kao veće ili manje ispupčenje na prednjem trbušnom zidu. To ispupčenje je posebno vidljivo pri napinjanju, dok u mirovanju i prilikom ležanja može nestati. Tipično bolesnici koji imaju herniju navode kako je ona vidljiva tijekom dana dok rade, hodaju i bave se svakodnevnim aktivnostima, a ujutro se ne uočava. Kod pojedinih bolesnika, ako dijagnoza pri pregledu nije jasna što se obično dešava u početnoj fazi bolesti, moguće je učiniti ultrazvuk koji će pokazati postojanje defekta trbušne stijenke i utiskivanju hernijske vreće kroz taj defekt.

Predominantno obolijevaju muškarci – 9:1 u odnosu na žene. Bolesnici s kroničnom opstruktivnom bolešću pluća, bolesnici na dijalizi, oni s prekomjernom tjelesnom težinom, oboljeli od kolagenoza i oni kojima je operativno odstranjeno slijepo crijevo ili prostata, imaju povećani rizik nastanka hernije. U rizičnu skupinu spadaju i pušači.

Kada je herniju potrebno operirati?

Jedino kauzalno liječenje hernije je kirurško, operativno. Treba naglasiti da početne i male asimptomatske kile nije potrebno operirati, dok je kod većih i simptomatskih hernija gotovo uvijek indicirana operacija. Velike hernije samom svojom veličinom znatno narušavaju kvalitetu života bolesnika, a što je važnije, povećavaju rizik nastanka komplikacija.

Komplikacije hernije mogu biti vrlo ozbiljne i kad se dogode obično zahtijevaju hitan kirurški zahvat. Najozbiljnija komplikacija je inkarceracija, odnosno kada se u kilnu vreću ukliješti neki od unutarnjih organa, primjerice dio crijeva. To posljedično može dovesti do opstrukcije, strangulacije i gangrene.

Danas se kod operacija hernije preferira laparoskopski pristup. Prednost takvog minimalno invazivnog zahvata je u manjoj postoperativnoj boli i bržem oporavku što bolesnicima omogućava raniji povratak svakodnevnom životu. Također, vrlo često laparoskopske operacije imaju i bolje, trajne rezultate s manjim brojem recidiva. No, i otvorene ili, kako ih neki nazivaju, „klasične“ operacije još uvijek imaju svoje mjesto u liječenju hernije. Kompleksne, orijaške i inkarcerirane hernije je često bolje operirati otvorenim pristupom.

Oporavak nakon zahvata

Oporavak nakon operacije ovisi o više čimbenika. Važno je opće stanje bolesnika te postoji li komorbiditet koji može usporiti oporavak. Nadalje, tip i složenost hernije također igraju važnu ulogu. Primjerice, bolesnici nakon operacije preponske hernije se u pravilu brže oporavljaju od pacijenata operiranih zbog incizijske postoperativne hernije.

Međutim, možda najvažniji čimbenik u brzini oporavka je metoda operacije. Operacije kod kojih se hernijski defekt zatvara posebnim vrstama mrežice nazivaju se operacije bez napetosti. Bolesnici se nakon takvih operacije u pravilu znatno brže i lakše oporavljaju, postoperativna bol je manja, a povratak uobičajenim svakodnevnim aktivnostima je brži. Ako se takva operacija izvede laparoskopskim načinom to dodatno olakšava i ubrzava postoperativni oporavak. Nakon laparoskopske operacije bolesnici obično napuštaju bolnicu drugog postoperativnog dana iako je vrlo često moguće i ranije. Nakon sedam do deset dana većina se vraća svakodnevnim aktivnostima, a puna fizička aktivnost, čak i za vrhunske sportaše, je moguća nakon četiri do šest tjedana.

Hoću li ponovno dobiti kilu?

Nažalost, i nakon pomno planiranih i pažljivo izvedenih operacija moguća je pojava recidiva, iako su oni razmjerno rijetki. Zbirno je recidiv za operacije svih vrsta hernija 3%. Najčešće se događaju nakon operacija incizijskih postoperativnih hernija, a najrjeđe nakon operacija preponskih hernija, posebno laparoskopskih gdje je rizik za recidiv manji od 1%.  Naravno, i recidivne hernije je nužno operirati iz istih razloga kao primarne. 

Rizici neliječenja i mjere prevencije

Kao što je rečeno, početne i male asimptomatske kile nije potrebno operirati, dok je kod većih i simptomatskih hernija gotovo uvijek indicirana operacija. Veliko ispupčenje na trbušnom zidu ili neki drugi simptom sigurno nepovoljno utječe na kvalitetu života. Ako se hernija ne operira postoji i rizik nastanka ozbiljnih komplikacija. Vrlo često bolesnici s takvim komplikacijama završe na hitnom kirurškom zahvatu.

Najozbiljnija komplikacija je inkarceracija koja u određenim okolnostima i kod starijih bolesnika s komorbiditetom može ugroziti život.

Vezano uz mjere prevencije, ono što može smanjiti mogućnost nastanka hernije jest održavanje idealne tjelesne težine, izbjegavanje dizanja bilo kakvog tereta iznad vlastitih sposobnosti i nepušenje.